Ivica Đikić

Ivica Đikić napisao je pjesmu, veliku i važnu

Voli ovo doba godine svođenje računa, inventure, osvrte na ono što nam se dogodilo i ono što će nam se tek dogoditi.

Djetinje ima nešto u tom vjerovanju da išta bitno čovjek pamti, baš kao i da ikakvog pojma čovjek ima što nas to čeka.

Čovjek snuje, a netko drugi određuje, uvijek je tako bilo, ili se barem tako govorilo, ne bi li se ljudska glupost nekako opravdala i učinila podnošljivijom.

Te gluposti je, bome, bilo ove godine, ako ne i one prije i one prije nje.

Gluposti ponajprije na svjetskoj razini, da bi se to svjetsko uredno prelijevalo i na naš mali teren od života. Da je samo činjenice da tu negdje blizu ljudi ginu u bezumnom ratu kojem kraj ne znaju režirati ni najmudriji među nama, bilo bi po svijet poražavajuće. Podvlačiti crtu bi se možda još i dalo, ali gledati put naprijed…

A onda usred svega, usred potrebe da se najprije duša smiri o Božiću dok se vjeruje u neko novo rođenje dobra i potrebe da se koji dan kasnije supijano zapleše kao nikada prije i tako uđe u tu novu koja se nikada starija nije činila, eto ti pjesme.

Zapravo nije to pjesma, to je onih deset zapovijedi kojih se valja držati da se preživi, deset zapovijedi samo pisanih jednostavnijim nekim jezikom i iskrenije od originala, pa da su i pokora i olakšanje.

Ivica Đikić, novinar i pisac, napisao je pjesmu i u njoj je zapravo sve što nam je raditi.

Za više od toga nema ni vremena, ni potrebe, ni smisla. Svi su zadaci tu, u »Zbirci zadataka« koja kaže:

Pričekaj da se kovitlac smiri

Sad je

Ono doba

Kad se očekuje da život kvrcne

Poput kocke leda u čaši viskija

Da se prelomi

Ovamo ili onamo

Ne čini ništa veliko

Ne teži da se dopadneš

Ni da se zamjeriš

Ne stremi ničem sudbinskom

Prihranjuj kvas

Uči o pticama

I travama

Popravljaj stare stihove

Nove ne........

© Novi List