Sve teže je prisjetiti se tih vremena, a nije to bilo ni tako davno, kad je ljudska komunikacija bila uglavnom jednosmjerna. Mediji su vam prenosili ne samo vijesti, nego i mišljenja, oblikujući tako i vaš vlastiti dojam o svijetu oko vas.

Vi ste bili pasivni konzumenti, bez mogućnosti da u realnom vremenu uložite prigovor nečemu što ste vidjeli ili upravo pročitali.

U ona analogna doba, da bi se čuo i vaš glas, morali ste prvo biti baš odlučni u reakciji, trebala vas je držati baš neka strašna potreba da nekome odgovorite ili mu ispravite netočan navod, trebali ste prespavati i opet se probuditi s istom potrebom.

Trebali ste uzeti papir i olovku – ili otipkati na pisaćem stroju – ubaciti svoju reakciju u kuvertu, otići do poštanskog sandučića i ubaciti pismo adresirano na medij, s tim da ste u pismu obavezno morali napisati na što to točno reagirate, naziv teksta ili kolumne i obavezno ime autora.

Naravno, najvažnije u svemu bilo je napisati svoje ime i prezime, te česzo i adresu stanovanja – jer anonimna pisma redakcija u ona vremena nije bila dužna niti razmotriti, a kamoli objaviti.

Naravno, bilo je poželjno staviti onaj mali, čarobni disclaimer – Nadam se da ovo moje pismo neće završiti u korpi za otpatke. Naravno, ako ste već imali neki ugled u društvu, vaše reagiranje ne bi bilo objavljeno u uobičajenoj redovnoj rubrici pod nazivom "Pisma čitatelja" ili "Reakcije i mišljenja", nego bi dobili možda i poseban prostor za reakciju.

No, većina ljudi bila je ipak operirana od javne reakcije. Tu i tamo bi možda opsovali sebi u bradu ili procijedili psovku kroz zube pročitavši nešto što ih je pogodilo, ali većina bi odustala od bilo kakve reakcije već nakon par minuta, kad prođe huja.

Bilo je primjera, ne sumnjam, gdje bi se glasno svađalo s televizorom ili na isti bacilo daljinski upravljač ili ga gađalo nekim predmetom koji bi prvi došao pod ruku, ali........

© Bljesak.info