Prvo. Već mjesecima jutra u Mostaru izgledaju kao i kakvom ukrajinskom gradu pod zračnom opasnošću. Negdje oko šest i pol, negdje prije, negdje malo kasnije, ugasi se, naime, gradska rasvjeta, što ostavi ljude na cesti posve u nebranu grožđu, onako mamurne od sna i još uvijek ne baš spremne za svaku situaciju.

Pogotovo kad je oblačno, a posebno kad je kiša kao iz kabla, kao što to i jest običaj zimi, kad ni kratak dan nije saveznik, ne vidi se prst pred okom, posvuda je mrkli mrak. Čim napustiš haustor zakoračiš u nepoznato…

Rasvjeta koja je uredno radila do samo par trenutaka prije, ostavi te da se boriš sa tamom, a tu ne pomažu ni oči, jer nismo mačke da vidimo u mraku, ne pomažu ni farovi, jer odbljesak svjetala automobila u odrazu skliskih mostarskih ulica, i bez pomoći poslovično nikakve horizontralne signalizacije, čini ti samo protuuslugu.

Bez pomoći odozgo, a gore bi trebale biti lampe koje gore (a u Mostaru ne gore) teško je raspoznati stablo od žene obučene u tamno, koja je baš u tom trenutku odlučila pretrčati ulicu, muškarca koji taman izlijeće između parkiranih auta, a još teže je vidjeti djecu na putu prema školi.

Čini mi se, usput, da ovih dana tama demonira, pardon, dominira i u stilu oblačenja i da nitko nema ništa reflektirajuće na sebi. Teško je prepoznati nekoga tko poslovično i po navici pretrčava cestu jer kasni u školu i na posao.

Teško je, uostalom, i pješacima vidjeti prst pred okom. Bez pomoći gradske rasvjete, a ona nije postavljena tek kao puki dekor, mostarska jutra su pogibeljna. To što nema žrtava, ne znači da ih sutra neće biti. Nikoga neće........

© Bljesak.info