Sjedili smo Mirko (Kovač) i ja u kafiću Al Ponto na jakom oktobarskom suncu oko podneva. Bio je radni dan ali trgom su prolazili i mještani i turisti, golih ruku i ramena, nasmijani, ne kao prije neki dan, kad sam u Rijeci Williamu rekla, pogledaj ona lica na autobusnoj stanici. Doduše, kišilo je, možda su zato lica na lokalnoj autobusnoj stanici u Rijeci bila siva i namrštena, siromašna i ružna, u Rovinju ne postoje lokalni autobusi. U Rovinju i Mirko i ja kod kuće smo, nekako ipak jesmo. Pričali smo o književnosti i o Kišu, a što bismo. Malo o raznim tabletama za jačanje imuniteta. Malo o nekim dragim i nedragim ljudima. Onda je Mirko pitao, imaš li onu knjigu, ja sam rekla, donijet ću ti je kad ponovno dođem, ostala mi je u Beogradu. Pa je Mirko rekao „’bem ti Beograd, i meni se to stalno dešava“. (Mirko je zauvijek napustio Beograd u decembru 1991, ja, također zauvijek, šest mjeseci poslije.)

Nemam svoj grad. Sad vidim da nikada nisam ni imala svoj grad. Ne znam da li je to dobro ili loše. Ima gradova koji leže na mojoj koži poput tatouagea, neizbrisivi su. Ali ti tatouagei blijede, oni su ipak površne brazgotine na tijelu koje se smanjuje. Ne poznajem intimne povijesti niti jednoga grada u kojem sam dulje boravila. Ne pamtim imena susjeda ni njihova porodična stabla. Ne sjećam se tuđih priča. Boris (Biletić) napisao je knjigu o svojoj Puli. U toj knjizi ima mnogo fotografija na kojima je on s prijateljima, u nekim kulturnim misijama, događanjima, važnim za njegov život. (Moje fotografije s prijateljima zagubile su se, zaturila sam ih.) U toj knjizi koja se zove Moja Pula, ima priča o životima Puljana, o profesorima, o piscima, o Talijanima, o srušenim kućama, o utvrdama, sve to Boris zna. Pamti. Sve to leži u njemu, pa tako on svoju Pulu može vući sa sobom kad nekamo ode. Ali, Boris nikamo ne odlazi zauvijek, on se vraća.

Ja sam plošna. S mene sjećanja klize, otječu. Ni u što. Ja skitam i ne vraćam se. Ni u jedan grad ne vraćam se zauvijek, vraćam se na kratko, a to nije vraćanje. To je ponovno dolaženje.

Na njemačkoj televiziji, iz kreveta, promatrala sam Žarka Koraća u sitnim satima, išli smo u istu školu, poslije sam odlazila kod njegove mame, znam mu i bivšu ženu, psihijatricu, otišla je u Australiju. Družila sam se sa Žarkovom sestrom Vesnom, šetale smo Hanu i Mašu po beogradskim parkovima, vodile ih na iste rođendane i na satove engleskog tamo blizu Vukicine kuće. Vukica (Đilas) čuvala bi Mašu kad sam bila u hitnji. Zajedno su slikale. Vukica joj je poklonila medaljon koji je s nama doputovao u Hrvatsku. Pred odlazak, crtala sam Vesni raspored soba u riječkom stanu, izgleda okej, rekla je, nije se mogla udubiti u moju strepnju, ni ja se nisam mogla udubiti u svoju strepnju, a niti u njenu, bile su to mučne strepnje i bolesne strepnje koje su se potom obistinile, osim toga Vesna je ugrađivala police za knjige i stare bidermajer fotelje presvlačila crvenim brokatom, baš zato, da ne misli mnogo na stvarnost, jer bidermajer fotelje pripadaju prošlosti i lukavo zamajavaju stvarnost kad se ujutro pojavi i kaže bu!

Ubrzo potom Vesna je umrla od raka pluća. Malo poslije umrla je i Vukica, također od raka pluća. Vukica mi je, kad sam već otišla, slala stare Mitrine fotografije iz rata i nakon rata, pa svoje fotografije na kojima je debela, kasnije je bila mršava, i Brankove eseje o filmu i zbilji. Slala mi je fragmente svog mučnog i pametnog rukopisa u kojem, koračajući kroz blato pokušava se uspeti na dugu. Nije uspjela.

Obraćala se raznim povijestima, sve su joj okrenule leđa. Povijest povijesna, povijest slikarska i pjesnička, povijest filmska i filozofska. Nijedna od tih povijesti nisu znale odgovor na njeno pitanje: zašto rat(ovi)? Zašto sam izvan? Svi njeni pokušaji da se pobuni, pokazali su se nedjelotvorni. Mitra (Mitrović) je umrla. Vukica je počela gutati đubrišta, kao da sebe kažnjava bez razloga. U njenom rukopisu ima malih treptavih valova koji iskre sjećanjima. (Stilinović, sobe, Zagreb, stubišta, Rovinj, otoci, mostovi, Mostar, boje – crvena i crna.) Ima oluje, mora koje huči i razara, ima nemoći i velikih samoća, orkanskih, ima teške, nepravedne ostavljenosti. Ima nagovještaja odlaženja:

„Mladen je pred mene poređao tridesetak smrti naslikanih pastelom i temperama na žućkastim kartonima od kutija za pakovanje. Poređao ih je u tri reda, na podu, a četvrti red je naslonio na zid. Sve su imale lobanje a ne glave, tako se odmah i videlo ko su, i tela kao dečji crtež čoveka, a ruke, noge i trup bili su im kao štapići. Neke smrti bile su vesele i poletne, čak su i igrale; neke su bile ljute, mrzovoljne, narogušene; bilo je i uplašenih…

Na novoj plaži sam tog leta i rane jeseni shvatila da sam postala potpuno prozračna. Za stalno. U dotadašnjem (prethodnom) životu nailazila sam samo na povremene trenutke sopstvene prozračnosti, a sada se to osećanje sebe u sebi ustalilo. Znala sam da će tako zauvek biti jedne septembarske večeri, šetala sam sama rivom pored mora i osetila da vetar duva kroz mene. Shvatila sam da se dogodila trajna promena. Nisam se više stidela ničeg svog, nisam više imala tajni, i zato ih više nisam mogla sakrivati…

Septembra/listopada ’86, na venecijanskom Bijenalu, na ogromnom izložbenom galimatijasu poredanom bez ikakvog kriterija, a sa tematskim pretencioznim naslovom ‘Umetnost i Alhemija’, bila je izložena slika Henryja Michauxa naslikana 1938. godine. Na njoj je, istina u nekom velikom tamnoljubičastom prostoru oivičenom stubovima, stajala mala smrt s maskom u desnoj ruci, ista kao i Mladenove; iza nje se devet stepenika uspinjalo do dva visoka pravougaona prozora kroz koje se video vatromet ili eksplozija, rasprsnuta granata ili galaksija. Godinu-dve posle toga razgledala sam katalog Michauxovih sabranih slika i crteža, ima još nekoliko smrti koje su vrlo slične Mladenovim. Ne znam ima li Michaux i ratnih pesama, napisao je mnogo više nego što sam ja pročitala. Ciničnih pesama. Zajedljivih. Veselih. Sa dovoljno ljubavi da mu se ponekad veruje.“

Vukica je umrla novembra 2001. Branko (Vučićević) pomogao je da se Vukicina Eksploatacija mrtvih objavi. Tiskana je u broju 72 časopisa Reč, dvije godine kasnije, decembra 2003. Prošlog ljeta, Vukicin skroman i neuređen rovinjski prostor „preuzeo“ je njen polubrat koji se raspitivao da li će njegova nazočnost u Hrvatskoj (za njega) biti neugodna. Imao je razloga to da pita, Aleksa Đilas. Ljudi mu nisu imali što reći. Aleksa Đilas u Rovinju ne postoji. U Rovinju ljude nije briga kako i što Aleksa Đilas misli. (Ne misli dobro.) Zato sada Aleksa Đilas, kad dođe u Rovinj, uglavnom šuti. Sa ženom i sinom predvečer šeće rivom i sve troje ližu sladoled, izgledaju posve turistički.

Jedna nas je žena pokušala upoznati, premda to nije bilo potrebno. Aleksina supruga uskliknula je: „O, pa mi smo onomad devedesetih kupili beogradski stan vašega brata.“ Ja sam rekla: „Znam: dok jednima ne smrkne, drugima ne svane.“ Moj brat danas (u Hrvatskoj) živi u iznajmljenom stanu jer je onaj prodani pojeo. O svemu ovome (o Vukici i Vesni) nikome nisam pričala jer u gradu u kojem živim nisam imala (nemam) kome. U tom gradu o meni ionako malo znaju, pa što bi znali za Vesnu i Vukicu. I ja o njima u tom gradu malo znam, gotovo ništa, ne znam ni kakvo im je kuhinjsko posuđe.

Na proslavi Borinog rođendana prišla mi je Eva Diamantstein i na engleskom rekla: „Ja sam Eva Diamantstein, napisala sam dramu koja se zove Nachtmahl – večera.“ Ovo kod Bore (Ćosića) nije bila večera za stolom, jelo se više s nogu, Lidija je servirala finu hranu, odličan roast-beef, salatu s bobicama, malinama i gorgonzolom, gustu čokoladnu tortu, pitko vino, crno i bijelo. Nakon razgovora s Hartmutom Topfom, apetit mi je odjezdio u aprilsku berlinsku noć. Nakon razgovora s Evom, na ramena mi se spustila izbezumljenost.

U strujnim naletima ta izbezumljenost krenula mi je šištati tijelom, pržeći me iznutra i drmusati me kao da sam na električnoj stolici. Došlo mi je da počnem čupati kosu tu pred svima, onako kako je teatralno i dramatično čupala svoje rijetke crne vlasi moja splitska nona Ana kad bih spomenula njenog voljenog sina i mog ujaka Oskara, profesora interne medicine. Inače, moja nona Ana bila je sva splitski dramatična, udarala se šakama u prsa, „bacit ću se kroz ponistru“, vikala je kad bi je netko naljutio, kad je bila nemoćna, ali je šila svjetski (i za svijet). Došla sam u Berlin kako bih nakratko uživala u berlinskoj spojenoj, zakrpljenoj sadašnjosti, kako bih odgledala jednu Majku Hrabrost (koju zaluđeni lingvistički puristi u Hrvatskoj obožavaju zvati Mutter Courage), kako bih bar nakratko promijenila vizuru, pa umjesto na željezničku prugu, skladišta i kontejner, gledala prema bulevarima, šetala (hramala) pod kestenima i tako dalje. Kad tamo, za mnom je stalno i svuda, od početka do kraja mog boravka u Berlinu, trčala raspamećena Povijest urlajući: Slušaj! Vidi!

Kao para, kuljala je Povijest iz berlinskih travnjaka oko jezera Wannsee, iz asfaltiranih avenija, iz monumentalnih građevina, iz otmjenih robnih kuća, na izložbama, poput velurskih vrpca plesala je u dahu mojih sugovornika, pod kožu mi je ubrizgavala svoj samrtnički vonj i onako obmotana zlokobnim crnim plaštem, poput gigantskog netopira koji sumanuto maše svojim opnastim krilima, zavrćući stvarnost u kovitlace strave – prekrila je (moje) berlinsko nebo.

„U Njemačkoj“, rekla je Eva Diamantstein, „kulturalno sjećanje na nacionalsocijalizam još uvijek se temelji na binarnoj rodnoj paradigmi. Žene iz tog perioda i danas se percipiraju kao nevine žrtve fašističke politike čiji se život svodio na dom, to jest na privatnost; one, navodno, niti su znale, niti su bile sposobne shvatiti grozote koje su se oko njih dešavale. Žena koja kopa po ruševinama, kojoj je bilo namijenjeno raščišćavanje smeća koje su stvorili i brisanje užasa koji su prouzročili (muškarci) pripadnici nacionalsocijalističkog režima, ta žena još uvijek je ključ temeljnog mita nove demokratske Njemačke rođene iz pepela povijesti Drugoga svjetskog rata.

Relativno dugo feministkinje u pisanoj povijesti Njemačke, onoj između 1933. i 1945., nisu željele vidjeti aktivne i utjecajne žene. Tek krajem 1980-ih povjesničari i sociolozi počinju postavljati pitanja o ulozi žene u strukturama moći nacionalsocijalističke Njemačke. Između 1931. i 1945. oko 240.000 žena vjenčalo se za esesovce i tako ušlo u SS-klan. Tokom suđenja za ratne zločine, sudci u Njemačkoj nisu se željeli suočiti s istinom o ulozi žena u ratu. Objavili su opću amnestiju nad ženama, iako su mnoge od njih počinile ili odobravale strašne zločine.

Žene su odigrale ključnu ulogu tokom rata, pogotovo na Istočnom frontu. Zahvaljujući njima, nacistički sistem funkcionirao je glatko, bez zastoja i trzavica. Ovom svojom dramom željela sam prodrmati njemačko kulturalno sjećanje“, rekla je Eva Diamantstein. „U njoj glume četiri žene koje su aktivno podupirale razne nacističke zločine. To su Christel, Irmtraut, Lydia i Hermine. Njihove biografije temelje se na biografijama postojećih žena ali i na fikciji. Smjestila sam ih za dugačak stol u obliku križa. U čvorištu toga križa sjede one, dok na kracima, zajedno s njima večeravaju gledaoci koji postupno otkrivaju mračne rukavce njihovih prošlosti.

Te žene postaju sve agresivnije, svoju agresiju usmjeravaju jedna prema drugoj ali i prema posluzi i zabavljačima. Atmosfera je naizgled uljudna, ponašanje po pravilima bon-tona suzdržano, ali pod njihovom kožom žulja ih prošlost, bridi pogana povijest moje zemlje, budi se. Jedna od uzvanica tako kaže: ‘Drage prijateljice, vrijeme je velikih unutarnjih promjena, vrijeme je pobune. U zaštićenoj skrivenoj i mračnoj utrobi majke Zemlje rađa se novo biće.’ Željela sam da kazalište tako postane prostor suživota, živ prostor u kojem se stapa ono što je bilo i ovo što danas jest. Htjela sam upisati žene u povijest u kojoj je vladala i još uvijek vlada feministička historiografska amnezija.

Nekoliko mjeseci istraživala sam građu, čitala sam prozu, romane i novele, čitala sam znanstvene radove i kopala po arhivama u kojima sam nailazila na zapanjujuće živote prekrivene memlom zaborava, zaključane u kovčežiće šutnje. Primjerice Christel. „Ona prodaje duhan u trafici čiji je vlasnik socijaldemokrat“, rekla je Eva. „O, kao Haya Tedeschi“, rekla sam ja, „i Haya Tedeschi radila je u jednoj goričkoj duhandžinici“, na što je Eva Diamantstein samo podigla obrve, jer nije bilo ni za očekivati da Eva Diamantstein iz Berlina zna za Hayu Tedeschi iz Gorizije. „Christel nije bila članica Nacionalsocijalističke radničke partije“, rekla je Eva, ali već 1941., iz čiste poslovne ljubomore, ona denuncira vlasnika trgovine u kojoj radi, nakon čega taj čovjek biva uhićen, odveden u Mauthausen i tamo ubijen. Sredinom 1947. suđeno joj je za zločine protiv čovječnosti i odležala je tri godine u zatvoru. Onda, Irmtraut, supruga komandanta Buchenwalda, članica stranke od 1932. S mužem živi u vili tik do logora, redovito odlazi na jahanje, priređuje luksuzne zabave i odgaja svoje četvoro djece. Godine 1945. muž joj je strijeljan a ona osuđena na petnaest godina robije.

Tokom svoje obrane uporno tvrdi da ništa nije znala o nacističkim zlodjelima. ‘Moj život bili su moja obitelj i moja djeca’, rekla je. ‘Samo sam o tome brinula’, rekla je. Lydia je supruga SS-diplomata, majka šestoro djece. Plemićkog je podrijetla i članica Nacionalsocijalističke partije od 1930. Dok joj muž zastupa njemačke interese u inozemstvu, kao predsjednica organizacije koja štiti žene Trećega Reicha, ona volontira u Crvenom križu. Nakon rata ni njoj ni njenom mužu nije suđeno. Oboje koriste svoje inozemne veze pri organiziranju bijega ratnih zločinaca uglavnom u Južnu Ameriku. Od 1951. članica je organizacije Stille Hilfe, udruge koja brine o starim nacistima, za njih skuplja novac, pruža im tihu pomoć za dostojanstvenu starost.

Sva sreća, većina tih nacista danas je mrtva, pa je za nadati se da će se organizacija ugasiti, za nadati se, jer, možda dolaze novi“, rekla je Eva. „Zatim, tu je Hermine“, rekla je Eva, „liječnica koja po diplomiranju 1938. ne nalazi posao, pa prihvaća mjesto u jednom lječilištu, nakon čega ubrzo postaje pročelnica klinike za mentalno oboljele osobe. U toj klinici pacijente ubijaju plinom. Već 1942. Hermine je preimenovana u glavnu liječnicu berlinske pedijatrijske bolnice. Ne učlanjuje se u Nacionalsocijalističku radničku partiju. Obolijeva od tuberkuloze, ali ne želi napustiti posao. Nakon 1945. uporno tvrdi da o eksperimentima vršenim na djeci koja su potom ubijana, nije imala pojma. Osuđena je na pet godina zatvora, a po puštanju na slobodu još nekoliko godina radi kao liječnica. Vidite“, rekla je Eva Diamantstein, „malo tko pita, što si radila u ratu, mama?“

Ta Hermine odmah me je podsjetila na Marianne Türk iz bečke psihijatrijske bolnice Am Steinhof, danas znane kao Otto Wagner Spital, jer ta liječnica Marianne Türk radila je u dječjoj klinici Spiegelgrund, štoviše, bila je dječji kirurg i pročelnica dječje klinike Spiegelgrund u vrijeme nacizma. O njoj su mi pričali Wolfgang i Robert kad sam u bolnicu Am Steinhof, danas znanu kao Otto Wagner Spital, išla tražiti paviljone u kojima su ležali Thomas Bernhard i Paul Wittgenstein, Paviljon Hermann i Paviljon Ludwig, paviljon za plućne i paviljon za duševne bolesnike.

Večere, okupljanja, upoznavanja, konverzacije – katkada smislene, često porozne, mnoge zaboravljene. Ima večera koje se pamte više po onome što se na njima jelo nego po tome tko je na njima bio i o čemu se na njima pričalo. A kad se na večerama dobro priča, uglavnom se razgovara o prošlosti, o sjećanju, to su onda večere koje klize u nepovratnost. Hrana – nadomjestak za izgubljeno, oduzeto vrijeme, za osušenu ljubav, za pregaženo dostojanstvo, čak i za pobunu. Umirujući bijeg koji se spiralno zna uvrtati do bezumlja, do besmisla, do perverzije. Jer, jednostavnost, pogotovo jeftinoća u pripremanju hrane, ponovno nas vraćaju u ponor naše jadne stvarnosti. Nedavno sam na tržnici vidjela muškarca osamdesetih godina koji kupuje paketić instant palente i vrećicu krem juhe od gljiva. To mi je za dva dana, rekao je prodavačici. Palentu prelijem šampinjonima i imam odličan obrok za euro i pol. Otuda možda tolike kuharice, tolika pomama za receptima, silne novinske kolumne o hrani, vodiči kroz restorane, sve male ekskurzije u mračne komorice naše polusvijesti.

Godine 1996. Cara de Silva uređuje knjigu recepata koje na ceduljicama bilježe izgladnjele zatočenice logora Teresienstadt. Knjiga In Memory’s Kitchen ples je mašte koja hvata osmuđene krpice izgorjelog jučer, a ono, to spaljeno jučer, odlazi u nebo da bi se vratilo kao crna kiša, „Crno mlijeko zore pijemo te noću pijemo te ujutro i u podne pijemo uvečer pijemo pijemo kopamo grob u zraku tu nije tijesno za ležanje pa ćete imati grob u oblacima“. Žene iz Teresienstadta umijesile su, ispekle i ukrasile tako jedno prošlo vrijeme koje je bilo samo bajka o prošlom vremenu, puna neuhvatljivih mirisa, okusa i čežnja. Onda su, zajedno sa svojim već teško nestvarnim vremenom – nestale. Sa sarajevskim kuharicama u vrijeme rata, bilo je nešto drugačije.

U veljači 1994. inženjer zaposlen u svjetski poznatoj firmi, inženjer na čijim zidovima vise između ostalih sad već raskvašeni Emil Dragulj i Safet Zec, iz Sarajeva piše supruzi i djetetu, izbjeglicama u Republici Hrvatskoj:

„ – 6 supenih kašika germe u prahu – 3 supene kašike brašna – 3 supene kašike prezle – malo soli, bibera, aleve paprike, peršunovog lista (iz saksije na balkonu), origana, nane, (muškatov oraščić naribati po želji)

Sve smiješati u obliku suhe tvari. U tavi zagrijati 1 decilitar ulja i popržiti malo bijelog i crnog luka (ako ga ima). Na to sipati suhu materiju i pržiti na vrlo laganoj vatri. Kada suha tvar upije ulje, dodati 3 decilitra mlake vode i uz miješanje držati na tihoj vatri dok ne ugusti. Sipati u zdjelicu i ohladiti. DOBIJE SE PAŠTETA OD GLJIVA.“

U teoriji dramske književnosti postoje dva već etablirana pojma: teatar apsurda i crna komedija. Oba odražavaju ozbiljne psihosocijalne bolesti čovjeka dvadesetog stoljeća. Djela smještena u pretince teatra apsurda i crne komedije zapravo su kataklizmička proročanstva. Danas, ovdje na prostorima Balkana, već je banalno ponavljati koliko stvarnost nadilazi fikciju: ona se, ta........

© Peščanik