menu_open Columnists
We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close

Šta ćemo sa Ustavom?

19 0
31.10.2026

Vanredni skupštinski izbori održani u nedelju, 25. oktobra 2026. doveli su Srbiju u neobičnu političku situaciju iz barem tri razloga: prvo, pobedu je izvojevala jedna organizacija civilnog društva koja će samostalno obrazovati vladu; drugo, Skupština će ponovo, kao i pre 1991, postati jednopartijska, ali će sada ta jedina preostala partija biti u opoziciji; i, naposletku, treće, partija koja je opstala u Skupštini je četrnaest godina vodila proces evrointegracija Srbije i zbog svojih rezultata se nalazi u postupku izbacivanja iz grupacije evropskih partija kojoj pripada. Ovakva situacija najbolje može da se opiše kao – revolucionarna. Sam vođa gubitnika na izborima Aleksandar Vučić je to najbolje opisao kada je, priznajući izborni poraz, optuživalački rekao da su izbori bili „verifikacija revolucije“ u Srbiji. On je, naravno, referirao na „obojenu revoluciju“ sa kojom je poistovećivao proteste u Srbiji u zimu 2024/2025, koje su organizovali Studenti u blokadi. Međutim, 25. oktobra 2026. zaista je „verifikovana“ jedna revolucija – ona koja je započela 5. oktobra 2000. i koja sa Vučićevim padom ponovo stiče šansu da se u neko dogledno vreme okonča.

Ogromne su zasluge organizatora Studentske liste što su uspeli da u ekstremno lošim uslovima na proteklim izborima, uprkos velikim pritiscima i brojnim manipulacijama, omoguće svojim kandidatima da osvoje oko 52% glasova (s obzirom na falsifikovane biračke spiskove i višekratna glasanja na različitim biračkim mestima, realni procenat je verovatno iznad dvotrećinske većine građana koji imaju pravo glasa). Procentualno velika razlika između Studentske liste i SNS-a poštedela je državu od mrcvarenja u postepenom urušavanju Vučićevog režima i političkog haosa i krvoprolića, u kojem bi se sve to završilo. A da nas je od toga delio samo jedan korak svedoči činjenica da su tokom izbornog popodneva, kada je već svim izbornim štabovima bilo jasno da SNS gubi, specijalne policijske snage za razbijanje demonstracija i huligani u Ćacilendu zauzeli svoje borbene položaje, kao i da je propagandna udarna palica Vučićevog režima, TV Informer, odmah po zatvaranju birališta počela sa proslavom izborne pobede njegove stranke. Šta se sve dešavalo u popodnevnim i večernjim časovima 25. oktobra ostaje da se vidi, ali lako je pretpostaviti da je Plan A bio proglašenje pobede SNS-a i nasilno prekrajanje već ionako brojnim manipulacijama prigušene izborne volje građana. Važno je primetiti da pomenuta Vučićeva izjava data prilikom priznavanja izbornog poraza da je „verifikacija revolucije koju su sproveli [studenti] uz podršku različitih evropskih zemalja i duboke američke države“ – implicira da je on imao podršku onih drugih evropskih zemalja i „plitke“ američke države okupljene oko predsednika Donalda Trampa i da ga je to ponajviše ohrabrivalo u nameri da izborni poraz prekroji u izbornu pobedu.

Bilo kako bilo, građani Srbije su velikim odzivom i odgovornim glasanjem ponovo uspeli da izbegnu da skupo plate za otuđenost, voluntarizam i beskrupuloznost svih onih koji su u postkomunističkom periodu vladali autoritarno. Euforija koja danas vlada na ulicama Beograda i drugih gradova Srbije sasvim je opravdana i verovatno će biti potrebno duže vreme da ljudi, prevashodno mladi, izbace iz sebe svu napetost, anksioznost i strepnju koje su se u njima postepeno povećavale u protekle dve godine, koliko traje politička kriza izazvana padom nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu.

Međutim, iako će, po svemu sudeći, Srbija ponovo uspeti da se skloni sa orkanski uzburkanog političkog mora i domogne mirne luke, ovoga puta je jasno da mir uopšte ne mora dugo da potraje. Za razliku od postpetooktobarske euforije 2000. godine, ova današnja je prekrivena senkom osećaja istorijskog ponavljanja. A ako je prvi put i bilo dopušteno naivno verovati da će demokratija, kada jednom pobedi, ostati trajna tekovina i čvrst temelj slobode, danas bi takvo verovanje bila nedopustiva glupost. Štaviše, u osećaju istorijskog ponavljanja možemo jasno da raspoznamo primesu osećaja da je ovo bio poslednji put kada se autoritarizmu još mogao pružiti uspešan otpor i da bi, da je Vučić uspeo da se održi na vlasti, uskoro ispod sebe imao još samo „mrtvo more“, nesposobno za bilo kakve oblike samoorganizovanja i otpor.

Ono što smatram izuzetno važnim, i čemu sam želim da doprinesem pisanjem ovog teksta, je da su proteklih dana u medijima sve učestalija dovođenja u vezu 5. oktobra 2000. i 25. oktobra 2026. Posmatra li se aktuelna politička situacija u Srbiji iz te perspektive, onda........

© Peščanik