U Srbiji broj liste na glasačkom listiću nije samo tehnički podatak, sitni inventar izbornog procesa koji se pamti taman toliko dugo koliko biraču treba da pronađe kvadratić što ga želi zaokružiti. Ovu je praksu, kao i toliko toga u toj zemlji, patentirao – Aleksandar Vučić. On je godinama gurao vlastito ime kao prefiks imena liste, zloupotrebljavajući činjenicu da mu ime počinje slovom A, što ga je guralo na vrh glasačkog listića i olakšavalo zaokruživanje, posebno manje politički pismenim biračima.

Ovaj su zahvat kasnije nevješto kopirali mnogi u Srbiji i regiji – sjećate se legendarne liste 'Bandić Milan 365' – pa je čak i sam Vučić odglumio popuštanje izbornih pravila na način da se liste više ne nižu abecedno, već se proglašavaju redom kojim se predaju potpisi. Očekivano, i tu je Vučić bio prvi, njegov izgledni koalicijski partner Dačić drugi, a treća je potpise predala – Studentska lista.

Čim je Studentskoj listi pripao broj tri, krenula je proizvodnja značenja – od treće sreće, preko košarkaške trice, do tri prsta, simbola srpskog patriotizma koji se u susjedstvu, pa tako i u Hrvatskoj, i dalje čita u nacionalističkom ključu devedesetih. I, svakako najzaraznije od svega, 'Tri poljupca hoću ja', pjesma koja je u nekoliko dana postala neslužbeni soundtrack studentske kampanje.

Njome su u Subotici dočekani studenti koji biciklima obilaze Srbiju, a kada je nositelju Studentske liste Iliji Srdanoviću vraćen prethodno ugašeni profil na Instagramu, nadovezao se pomalo nespretnim komentarom 'tri mreže ponovo imam ja'. U beogradskoj Knez Mihailovoj studenti su je pustili s razglasa nakon napetosti s pristalicama SNS-a, a potom zaigrali užičko kolo, podižući tri prsta u zrak umjesto dosadašnjeg simbola studentskog prosvjeda – stisnute šake. Trojka je, ukratko, prestala biti broj i postala predizborni refren studentske pobune.

Trač pretpovijest pjesme

'Tri poljupca za sreću', kako se službeno zove, naravno, nikad nije bila politička pjesma, no u njezinoj pozadini leži kontekst kojeg studentski pokret vjerojatno nije svjestan, a u temeljnoj je koliziji s optimizmom balkanske popkulturne energije kakva danas struji studentskim pokretom. Uoči raspada Jugoslavije, krajem 1980-ih godina, naslovnice tabloida vrištale su tračevima o pozadini game of thronesa za šefa srpskih komunista koji se u to........

© tportal