„Dokle ćemo da se delimo?!…“ Taj vapaj kad čujem – tri dana sreće nemam. – Ne znam za tebe, koji ponavljaš tu baštinjenu bedastoću, taj zapravo naci-kliše, ne znam za tebe, koji sanjaš da budeš ovčica neprimetna u zbijenom stadu, zrno pirinča u sutlijašu, ili koji sebe vidiš kao vojnika, okruženog i okuraženog ostalim redovima i oficirima, kako stavljaš bajonet na pušku i jurišaš ka kletim austrougarskim vojnim obveznicima, ili koji sebe vidiš, nepodeljenog, kako pevaš „Kad se vojska na Kosovo vrati“, ali ja moram da se delim, gotovo bih rekao: volim da se delim! Kako da se ne delim od lupeža, od lažova, od pljačkaša, od secikesa, od palikuća, od konjokradica, lihvara, krivokletnika, siledžija, pohlepnika, bestidnika, da ne nabrajam koga smo, gle, nadglasali pre nepune dve sedmice.

Kako da se privijem uz Slepu materu, veličanstveno ravnodušnu prema svojoj sve žalosnijoj pastvi, kako da se sjedinim sa crkvom koja ne haje nimalo što joj parohijani stradaju, i to stradaju ne od nečega što dolazi spolja, iz tradicionalno zavojevačkih, drskih država: vernici nisu žrtve ni nečega što bi Priroda, često čudesno ravnodušna prema homo sapiensu, mogla da smisli i naravno sprovede u život, ne, Crkva uporno žmuri i drži zapušene uši da ne čuje vapaje protiv zuluma koji čine Crkvini najveći dobrotvori, a to je vrhuška naše rođene, premda umnogome ili posve naopake........

© Peščanik