Od brojnih nepravdi koje je donio raspad Jugoslavije, nakon kojeg se preživljavanje jedinstvenog kulturnog prostora svelo tek na malu grupu ljudi koji su nastavili komunicirati i funkcionirati u svim ovdašnjim javnostima, sa također minimalnom publikom koja je nastavila zainteresirano pratiti dešavanja s one strane državnih granica, jedna od najvećih na kulturnom planu bila je u tome što je stvarnu prepoznatljivost u kulturnoj i u široj javnosti Božo Koprivica imao samo u Srbiji i Crnoj Gori. I ta činjenica je jednako bila nepravedna prema Boži, koliko i prema kulturnim pa i širim javnostima ostalih postjugoslavenskih republika koje su ostale uskraćene za poznavanje jednog neponovljivog opusa i isto tako jedinstvene osobnosti.

Koprivica je bio sve ono što su već mnogi autori i njegovi prijatelji napisali, odmah po vijesti o njegovoj smrti. I partizan i Jugoslaven i pisac i Nikšićanin i Beograđanin i partizanovac i multitalentiran, ali prije svega veliki čovjek. To znaju apsolutno svi s koji su bilo kad surađivali s njim, a realno mogu naslutiti i oni koji su samo pratili njegove javne istupe, a pogotovo pročitali njegove knjige.

Iz ličnog iskustva mogu reći da sam Božu upoznao kasno, tek 2014. godine, u Rovinju, na Danima Mirka Kovača, nakon čega sam kupio sve što je objavio, nastavljajući pratiti što radi, često i komunicirajući s njim, pa neće biti pretjerano kad kažem da mi se s njegovim knjigama otkrio čitav jedan magijsko-fantastični svijet. Čovjeka koji je bio vječno zaljubljen u stvari koje su i mene zanimale, a to su fudbal, partizani, Jugoslavija, istorija, književnost, pozorište i nimalo na kraju, Mediteran. Božo Koprivica imao je nevjerovatnu sposobnost da su mu sve knjige napisane iz toka svijesti, praktično na isti način kao što je razgovarao, da su mu tekstovi bili prepuni digresija i odlaska na drugu temu u sred rečenice, a opet nikada ne bi gubio nit, ponavljao stvari ili bio nezanimljiv. Imao je nevjerovatnu erudiciju, ali i uličnu verbalnu magiju iz čega se točno vidjelo da je istovremeno odrastao na ulici i s loptom, ali i kao osamljenik s knjigama.

Način na koji je on volio fudbal i Partizan i na koji je u literaturi uspijevao ubacivati životne fudbalske lekcije u ozbiljne književne i pozorišne tekstove pa i u sve naše identitetske dileme i traumatična povijesna nasljeđa, zapravo nije mogao nitko. Njegovo pisanje bilo je neka autentična kombinacija Matvejevićevog, Dežulovićevog i Kovačevog stila, baš kao neka sinteza Jugoslavije koju je toliko volio i čiji raspad zapravo nikad nije priznao. Što ne znači da je o njemu šutio i da se pravio kako se nije desilo ništa od onoga što se jeste desilo. Nebrojeno puta govorio je o barbarima koji su napali Dubrovnik i o onima koji su držali Sarajevo u opsadi, upućujući i kritike svom Beogradu koji se nije dovoljno snažno tome suprotstavio. Govorio je jasno ono što se mnogi nisu usuđivali, a istovremeno je nastavio hodati kroz svijet i kroz vlastiti grad ponosno i potpuno spremno da na poziv momentalno, odmah s ulice, produži u šumu s partizanima. Taj borbeni duh, s nevjerovatnom nježnošću koje je nosio u sebi i krinkom grubosti kojom se štitio od svijeta u isto vrijeme, bili su neuništivi.

I kao takav nije imao nikakvih tajni, ni pred poznanicima, ni pred svijetom. Uostalom, sve nam je ostavio u svojim knjigama. Tri knjige, „Samo bogovi mogu obećati“, „San ulice“ i „Vježbanka Danilo Kiš“ ostavile su mi vječni trag i jedne su od rijetkih knjiga koje mogu iznova i iznova čitati.

Koprivica je zapravo do kraja ostao onaj dječak s nikšićkih ulica koji je svoju fascinaciju fudbalom, istorijom, književnošću i pozorištem doveo do savršenstva u Beogradu, ostajući mu vjeran kao vlastitom gradu i kao ideji s kojom su na neki način zajedno rasli kroz razdoblje zrelog socijalizma u Jugoslaviji. Zato će zapravo ostali vječni i on i sam taj grad, neovisno o njegovom fizičkom odlasku i o kompletnom nasilju koje se nad takvim Beogradom provodi već desetljećima.

Nekako se tako namjestilo da sam često išao u Beograd i da su moji živjeli na Bulevaru i preko puta Tašmajdana, baš na njegovoj redovnoj ruti. S te strane uopće ne dvojim da se na njega mogu primijeniti Canetovi stihovi, odnosno da njegov duh sada slobodno šeta i da ćemo ga vidjeti na putu za jug.

I čitati dovijeka. I mi i oni koji dolaze nakon nas.

Peščanik.net, 21.03.2026.

Srodni link: Dejan Ilić – Igrač iz bolje (izmišljene) prošlosti

Latest posts by Dragan Markovina (see all)

I Božo je mogao obećati - 21/03/2026

Bazen spoticanja - 05/03/2026

Izlazak iz prošlosti - 05/03/2026

© Peščanik