Događa se ovih dana, nakon što je izborno rasparčavanje završeno, a čeka nas vjerovatno duga i mučna postizborna stvarnost, da se u javnosti raspravlja o ulozi i položaju kulture u ovoj zajednici. Odnosno tome šta javna kultura jeste, čemu ona služi, radi čega ju je potrebno očuvati i šta se uopšte može uraditi kako bi ona konačno prodisala i zauzela ono mjesto koje joj u svakom društvu koje drži do sebe pripada. Poznato je u godinama koje su minule da se ni jedna vlast ni u kojem trenutku nije temeljno nastojala pozabaviti svim onim sistemima finansiranja koji domaću kulturnu produkciju održavaju iznad površine vode. Ono što je današnja slika koju gledamo jeste uglavnom višestruki rasap između onoga što je željeno i što se hoće ostvariti. Odsustvo jasnih strategija, stihijski i populistički odnos spram kulture doveli su nas u poziciju da je ovdje sve neizvjesno, da se problemi ne rješavaju temeljno, već kozmetički, te da ništa nije sigurno i ništa ne obećava do kad će nešto funkcionisati. U svakom trenutku se može desiti da sve stane, javne biblioteke, muzeji, galerije, filmska, muzička i književna produkcija permanentno su na........

© Oslobođenje