Ako vladar mora da bira, bolje je da ga se podanici plaše nego da ga vole. LJubav je nestalna, a strah od kazne nikada ne iznevjeri. Vladar treba da bude dobar dokle god može, ali mora znati postati i zao ako je to nužno za opstanak poretka. Ipak, mora izbjeći da bude omražen

Kada je firentinski diplomata Nikolo Makijaveli 1513. godine napisao knjigu „Vladar“ (ital. Il Principe), nije ni slutio da je stvorio najdugovječniji priručnik o anatomiji političke moći. Umjesto moralnih pouka, on je ponudio surovu realnost: vladar mora kombinovati snagu lava (da uplaši vukove) i lukavost lisice (da prepozna zamke). A ako vladar mora da bira, bolje je da ga se podanici plaše nego da ga vole. Ljubav je nestalna, a strah od kazne nikada ne iznevjeri. Vladar treba da bude dobar dokle god može, ali mora znati postati i zao ako je to nužno za opstanak poretka. Ipak, mora izbjeći da bude omražen. Ako je očuvanje države u pitanju, svako sredstvo koje vladar upotrijebi smatra se opravdanim. Ova ogoljena doktrina realpolitike odmah po izlasku knjige iz štampe zapalila je i prestravila Evropu, pronalazeći kroz vijekove moćne sljedbenike koji su u praksi sprovodili njene lekcije o bezobzirnom državnom interesu.

Nikolo Makijaveli (1469–1527) bio je visoki diplomata i sekretar Firentinske republike tokom 14 godina. Kada je moćna porodica Mediči 1512. godine uz pomoć španske vojske srušila republiku, Makijaveli je smijenjen, optužen za zavjeru, mučen na rastezaču i protjeran na svoje seosko imanje Sant’Andrea u Perkuzini. Tamo, u izolaciji, u drugoj polovini 1513. godine piše knjigu „Vladar“.

Knjiga je prvobitno bila posvećena Đulijanu de Medičiju, a potom Lorencu II Medičiju. Makijaveli je knjigu napisao iz očaja, s jasnom namjerom da pokaže svoje vrhunsko poznavanje političke tehnologije, zadobije povjerenje novih gospodara i vrati se u državnu službu.

Makijaveli nije bio teoretičar iz fotelje. Kao diplomata u turbulentnoj Italiji 16. vijeka, iz prve ruke je posmatrao uspone i padove moćnika. Njegova namjera nije bila da poduči ljude zlu, već da opiše svijet onakvim kakav on zaista jeste, a ne onakvim kakav bi trebalo da bude.

Tokom Makijavelijevog života knjiga je kružila samo u rukopisima. Zvanično je štampana tek 1532. godine, pet godina nakon njegove smrti, uz odobrenje pape Klementa VII. Međutim, ubrzo nastaje oštra reakcija Crkve i knjiga 1559. godine dospijeva na ozloglašeni Indeks zabranjenih knjiga (Index Librorum Prohibitorum) Katoličke crkve, gdje ostaje vijekovima.

Makijavelijeva politička filozofija počiva na trouglu tri ključna pojma: stato (država ili politički poredak), virtù (energija, politička inteligencija i sposobnost vladara) i fortuna (sudbina, sreća ili nepredvidive okolnosti). Makijaveli je među prvima u istoriji upotrijebio riječ stato u modernom, sekularnom smislu — ne kao lični posjed vladara ili Božiji poredak na zemlji, već kao samostalnu političku instituciju čije je očuvanje vrhovni cilj politike. U toj borbi za očuvanje stato-a, virtù ima potpuno drugačije značenje u odnosu na tradicionalni hrišćanski moral — poštenje, dobrotu, blagost i poniznost — iako vladar treba da stvori privid da taj moral posjeduje. LJudi uglavnom sude o čovjeku na osnovu onoga što vide očima, a rijetko prepoznaju ono što čovjek stvarno jeste. Fortunu Makijaveli upoređuje s razornom rijekom koja plavi sve pred sobom.

Pažnja, diktatura na vidiku!

Pažnja, diktatura na vidiku!

Vladar koji posjeduje virtù jeste onaj koji gradi nasipe i brane dok je vrijeme mirno, kako bi sačuvao svoj stato kada poplava (loša sreća) nastupi. Fortuna, naime, upravlja polovinom našeg djelovanja, ali nam virtù omogućava da kontrolišemo drugu polovinu.

Od izlaska knjige „Vladar“ iz štampe pa sve do dana današnjeg, nije bilo istorijskog perioda u kojem nije bilo dosljednih sljedbenika Makijavelija. Nekad ih je bilo manje, a nekad više, ali kontinuitet je nesporan.

Engleski kralj Henri VIII (16. vijek) među prvima je bio veliki pobornik makijavelizma. Anegdota kaže da je Makijavelijevu knjigu držao pod jastukom. Vođen čistim makijavelizmom, raskinuo je veze sa Vatikanom kako bi učvrstio sopstvenu apsolutnu krunu.

U 17. vijeku francuski kardinal Rišelje, koji nije bio kralj ali je imao apsolutnu vlast, primijenio je doktrinu „raison d’État“ (državni razlog). On je moć i stabilnost Francuske stavio ispred tradicionalnog morala, odnosno religijskih obzira i podjela.

Ni u 18. vijeku nije manjkalo dosljednih Makijavelijevih sljedbenika. Prosvijećeni pruski kralj Fridrih Veliki javno je pisao traktate protiv Makijavelija, dok je iza kulisa, kroz agresivna vojna osvajanja, savršeno demonstrirao njegove lekcije iz knjige „Vladar“.

Napoleon Bonaparta (1769–1821) bio je hodajuće otjelotvorenje Makijavelijevog ideala. Detaljno je proučavao knjigu „Vladar“, strastveno komentarisao Makijavelijeve postavke te u praksi primjenjivao mnoge njegove političke i vojne principe.

Sredinom 19. vijeka „Gvozdeni kancelar“ Oto fon Bizmark ujedinio je NJemačku „krvlju i gvožđem“ (uloga Makijavelijevog lava), pletući istovremeno genijalnu mrežu tajnih saveza (uloga Makijavelijeve........

© Danas