Reflektujuće metalne površine djeluju poput olupine svemirskog broda nasukanog usred ravnodušnih šuma. U tom rascjepu između revolucionarne ambicije i savremene ruševine, autor pronalazi centralnu osu filma

Apokalipsa se na razvalinama Jugoslavije već odigrala, samo je stigla bez filmske buke, umotana u jezik zaborava. Na toj zastrašujućoj, a u isto vrijeme otriježnjujućoj postavci, počiva dugometražni dokumentarni film “Spomenik revolucije” reditelja Mladena Ivanovića, premijerno prikazan u Njegoševom parku u okviru sedamnaestog izdanja UnderhillFesta. Tema ovog ostvarenja, na prvi pogled, jeste sudbina Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori u Hrvatskoj – remek-djela Vojina Bakića, otvorenog 1981. godine nakon decenije mukotrpnog planiranja i gradnje. Bio je to jedan od najambicioznijih zahvata jugoslovenske modernističke arhitekture i memorijalne umjetnosti. Zamišljen kao mjesto kolektivnog sjećanja i pogleda prema budućnosti, ovaj spomenik danas je devastiran, besomučno opljačkan i prepušten zaboravu. Njegove reflektujuće metalne površine, koje su nekada simbolizovale optimizam jedne epohe djeluju poput olupine svemirskog broda nasukanog usred ravnodušnih šuma. U tom rascjepu između revolucionarne ambicije i savremene ruševine, autor pronalazi centralnu osu svog filma.

Međutim, da bi se razumio puni umjetnički i društveni domet uvodnih kadrova, film se mora izmjestiti iz uobičajenih okvira žalopojke nad propadanjem kulturne baštine. Ivanovićeva kamera spomenik tretira kao materijalizaciju hantologije – koncepta koji je britanski teoretičar Mark Fišer nazvao tugom za izgubljenim budućnostima. Hantologija nas uči da duhovi prošlosti ne proganjaju sadašnjost zato što su živi, već zato što su alternative koje su oni predstavljali ostale nerealizovane. Kada Ivanovićeva kamera iz vazduha bilježi izlomljene organske linije Bakićevog objekta, ona ne prikazuje puku istorijsku ruševinu. Ona snima artefakt jedne civilizacije koja je imala hrabrosti da projektuje sopstvenu utopiju u vječnost, nasukan u epohi koja je svaku sposobnost utopijskog mišljenja temeljno izgubila.Ovo je, u svojoj suštini, postapokaliptični film u kojem se katastrofa već odigrala, mada bez holivudskih nuklearnih pečurki i prepoznatljivih filmskih kulisa globalnog uništenja. Katastrofa je na ove prostore stigla umotana u birokratski jezik tranzicije, strukturalnih reformi, stabilizacije tržišta i takozvanog kraja istorije. Dok su obični ljudi, opijeni novopronađenim nacionalnim zanosom, ubjeđivani da se bore za vjekovne teritorije i ugrožene identitete, iza kulisa se odvijao jedan tih i proračunat proces: najveća preraspodjela društvenog bogatstva u modernoj istoriji ovih prostora. Nacionalizam se pokazao kao idealni saveznik divljeg kapitalizma – učio nas je da u komšiji prepoznamo ontološku prijetnju, dok su se pravi pobjednici nove epohe nalazili sasvim drugdje – u kabinetima u kojima se odlučivalo ko će naslijediti bogatstvo društva koje je upravo nestajalo.

Ivanovićev film nam, kroz asketsku preciznost svojih kadrova, nudi jednu novu definiciju apokalipse: to nije spektakularni kraj svijeta, već administrativna smrt jedne predstave o tome šta društvena zajednica uopšte može biti. Naš svijet se završio u nekoj vrsti izokrenutog eliotovskog košmara: ne u izboru između praska i jecaja, već u njihovom spoju: uz granate koje su rušile gradove i sablasno škripanje penkala na privatizacionim ugovorima. Ne treba romantizovati jugoslovenski socijalizam da bi se priznala razmjera onoga što je nestalo sa njegovim slomom. Njegovi politički zatvori bili su stvarni, cenzura je bila opipljiva činjenica, a partijska nomenklatura je ljubomorno čuvala svoj monopol moći, zatirući svaki pokušaj artikulacije drugačijeg mišljenja. Njegovi legitimacijski mitovi često su služili kao paravan za stvaranje privilegovane klase, dok su istovremeno višestruko nadmašivali realna društvena dostignuća. Ipak, nasilnim slomom jugoslovensko socijalizma nije izbrisana samo jedna zemlja, već i čitav simbolički poredak koji je slavio kolektivnu žrtvu i njegovao društvenu solidarnost, dok je besplatno školstvo i zdravstvenu zaštitu tretirao kao osnovna prava čovjeka. Danas, kako to ovaj film vizuelno demonstrira, mi nastanjujemo ruševine budućnosti za koju se nekada iskreno vjerovalo da je moguća.

Rituali kasnog kapitalizma: Između selfija i mita

Ivanović na samom početku filma donosi svoju najhrabriju autorsku odluku: odustaje od naratora. U filmu nema sveznajućeg glasa koji bi nas preko slike poučavao šta da osjećamo, niti arhivskih snimaka koji bi spomenik uredno smjestili u istorijski kontekst i time ga učinili sterilnim eksponatom minulih vremena. Ta uzdržanost je dosljedan estetski i politički stav. Odbijajući da spomenik protumači umjesto nas, reditelj izbjegava da mu izvana nametne konačno značenje. On ostavlja samu filmsku formu: ritam montaže, dužinu kadra i dizajn zvuka da svjedoči o traumatskim lomovima naše stvarnosti.

Inovativnost ovog vizuelnog pristupa ogleda se u kontrastu koji film uspostavlja između trajnog i........

© BUKA Magazin