Beogradski grob: Ima li mira poslije smrti?
Sprovod presuđenom ratnom zločincu, Ratku Mladiću, sa svim što ga je činilo i sa svima koji su na njemu bili ili ga omogućili, predstavlja službenu objavu rata s grejs periodom: „dodatnim vremenom za ispravljanje grešaka ili prilagođavanje novim propisima bez sankcija“.
Neslužbena je, ta objava, stara nekoliko desetljeća i suštinski je potpuno nebitno od kada ćemo mjeriti njeno vrijeme: od američkog onemogućavanja oslobođenja Bosne i Hercegovine u jesen 1995., od međunarodnog priznanja Republike Srpske kao entiteta u BiH, atentata na Zorana Đinđića, izbornih pobjeda Milorada Dodika i Aleksandra Vučića ili zahtjeva da se Mladića pusti sa doživotne robije kako ne bi umro u skladu s presudom – u zatvoru.
Huligani i sastanci po salonima
Trenutak u kojem je objavljeno da je monstrum preminuo, označio je prelazak sa neuvjerljivog zalaganja za poštivanje ovoga i onoga, u vrlo uvjerljivu prijetnju Bosni i Hercegovini, Kosovu, ali i Hrvatskoj.
Ako nekada navijačke okuke na kojima su se slavili zločini i zločinci, prijetilo povratkom vojske na Kosovo, dizanjem srpske trobojke iznad Knina i brisanjem granice na Drini nisu artikulirale službenu politiku Beograda i Banja Luke – a one su jedinstvene od početka posljednje dekade prošlog vijeka – sada je, iznad leša prekrivenog zastavama Srbije i RS-a, potvrđeno kako huligani uzvikuju ono o čemu se priča na sastancima po beogradskim salonima, dovoljno velikim da se političkim liderima mogu priključiti i oni vjerski.
Ne znači to, naravno, da će rat izbiti za tri mjeseca ili pet godina, ali jednom hoće.........
