Iz ove perspektive ne znam što bih sad mislio o onim poslijeratnim godinama, a pogotovo ne znam što bih mislio o početku novog milenija u Bosni i Hercegovini. Nisam siguran hoću li pogriješiti ako kažem kako je sve bilo drugačije, nekako pozitivnije, puno optimističnije – ali iz današnje perspektive doima se to doba, u najmanju ruku naivno, ako ne već i pomalo lažno.

Nije da strani faktor nije puno toga uložio u obnovu infrastrukture ove zemlje, ali isto tako je jako puno uloženo u obnovu povjerenja jednih u druge. Svi ti seminari, projekti, uloženi novci u medije i njihov razvoj i medijsku pismenost, bilo je toga koliko hoćeš.

Na kraju krajeva, trebalo je staviti obloge na ratne rane, uvjeriti stanovnike ove zemlje kako je rat bio loša stvar i kako je mir kroz rad, red, dijalog, katarzu i napredak jedina prava budućnost. I, naravno, ta budućnost morala je ići kroz izgradnju društva koje će se u skorije vrijeme samostalno, a ne tek uz stranu pomoć (i silu), morati suočiti sa ratom i posljedicama istog i efikasno se izboriti u borbi protiv duhova prošlosti i svih tih mina posijanih diljem zemlje, a na koje je lako, ako se ne očiste, mogla naletjeti bilo koja zajednička inicijativa za budućnost – i teško pritom stradati.

Već sam nedavno pisao, to doba činilo se kao neka nova renesansa, na TV-u smo gledali Vizu za budućnost, političke emisije još uvijek su udarale uglavnom po svima, bez obzira na kojoj televiziji bi se emitirale, pazilo se na uravnilovku da se ne bi slučajno narušio osjetljivi nacionalni balans, ali je istina i kako je uvijek sve to nadgledao Veliki Brat, kojeg smo se svi jednako plašili. I radili što Veliki Brat kaže. Pa čak i kad je trapavo i buzdovanom udarao na mjesta........

© Bljesak.info