Zapitanost o sebi
„…nije važno ako živimo do osamdesete, jer to je samo milijardu različitih sadašnjosti, a dovoljno je i jedno istinski dobro sada“. (Frederik Bakman, Slika s morem)
Mnogima od nas se prečesto „javlja“ pomisao da nismo dospeli do onoga što smo želeli, čemu smo stremili, za čim čeznuli. I da verovatno nikada nećemo ni stići tamo, do toga. Tako nam bar (sada) izgleda. U svakom slučaju, prelistavamo sopstvene „stranice“, nižemo izvesne stanice bez patetike, lišeni svakog kajanja. (Razume se, onaj ko je za nešto tako delikatno, sposoban.) Ipak, neretko (i) uz ponešto sete, pa i strepnje. Da li je posredi bio jasan cilj, ili smo zastali već kod motiva, zapleli se na početku, posrnuli? Da li je, zagledajmo se u prošlost, zametna magla bila ispred ili iza nas? Ili u nama, čak?
Nismo se dovoljno trudili, bili smo malodušni, nedostajalo nam je uporstvo (o kojem pisaše i Ivo Andrić)? Pritom, ljubav je bila i ostala i gorivo i krajnja tačka, u najširem smislu. Međutim, ako ona nedostaje, tada se valja boriti makar za meku, stvaralačku samoću. Dok je razočaranje – naročito u sebe – pogubnije i od fizičkog bola i od usamljenosti.
Preti li nam „kraj prava“
Preti li nam „kraj prava“
Da li smo uopšte želeli, znali šta je ono prâvo (sic!), nama primereno? Možda i nismo bili svesni........
