Pred očima mi je scena iz sudnice u kojoj drug Legasov objašnjava šta se zaista desilo u nuklearnoj elektrani u Černobilju.

Njegova tabla sa pozitivnim i negativnim faktorima koji utiču na pretvaranje nuklearne u električnu energiju omogućila je i laicima da shvate niz grešaka, propusta i nesrećnih okolnosti koji je doveo do katastrofe planetarnih razmera.

Jedan rutinski test provere snage termoelektrane pod vanrednim uslovima mogao je da uništi život na planeti.

Srbija je danas politički Černobilj, Beograd je nesrećni Pripjat, a sastanci pokojne koalicije „Srbija protiv nasilja“ će post-festum rekonstrukcijom ličiti na inženjerske svađe u kontrolnoj sobi elektrane koja je nosila ime osnivača SSSR-a.

Pitanje je samo ko je odigrao ulogu famoznog Djatlova, a ko ulogeToptunova i Akimova.

Ako je postojao i promil šanse da se rutinska provera odnosa snaga na političkoj sceni kojom bi se samo potvrdio poraz režima u Beogradu pretvori, ne u katastrofu, već u kataklizmu epskih razmera, da se izvuku kontrolne šipke, da se prekine dotok vode, da ksenon zatruje celo postrojenje i da se izazove eksplozija jačina nekoliko desetina atomskih bombi – opozicioni lideri su tu šansu iskoristili.

Kao što je pre četrdeset godina ceo svet u neverici gledao radioaktivni oblak koji se širio Evropom i bio šokiran neodgovornošću sovjetskog rukovodstva, tako danas opoziciona javnost posmatra atomsku pečurku koja se nadvila nad Beogradom i krenula da sravni sa zemljom svaku nadu, svaki optimizam, svaki individualni entuzijazam širom Srbije koji se javio posle decembarskih izbora.

Da li je moguće? Da li je moguće da se ovo dešava na korak od prvog proboja, od prvog uspeha, od prvog udarca koji bi poljuljao režim koji suvereno vlada već dvanaest godina?

Osećam se kao da sam se probudio u Zoni sumraka. Sve ono što je bilo logično očekivati da će se dogoditi – dogodilo se upravo suprotno!

Umesto da opozicija sačuva jedinstvo i proširi svoju liniju napada, vlast je ta koja je učvrstila redove i raširenih ruku prigrlila nove partnere.

Umesto da opozicija kapitalizuje sve Vučićeve poraze na unutrašnjem i spoljašnjem planu, opozicija posrće iz greške u grešku. Umesto da Vučić popusti i konačno se slomi pod međunarodnim pritiskom, ambasadorske piruete uz vađenje starih menica iz fioka bile su dovoljne za kolaps opozicionog jedinstva.

Umesto da prijem Kosova u Savet Evrope razočara tzv. patriotske birače režima i da ih delom premesti u apstinente, a delom preseli na stranu opozicije – Vučić je od sebe ponovo napravio mesijansku žrtvu i moralnog pobednika.

Umesto da šamari malteške viteškinje (rodno senzitivni autocorrect) pokaže tzv. građanski opredeljenim biračima režima da Vučić ne uživa nikakav ugled u svetu, naprotiv, da ga smatraju verbalnim nasilnikom koji radikalskim forama želi da sednicu SB OUN pretvori u Ćirilicu i kukavicom koja ustukne pred blagim lupanjem šakom o sto, on će sebe predstaviti kao borca za slobodu malog, ali ponosnog naroda koji trpi zlostavljanje silnika, ali koji se saginjati neće.

Umesto, umesto…

Jedini lek protiv idiotizma jeste borba: Lični stav Aleksandra Dikića

Da biste pobedili na izborima, uslov svih uslova jeste da imate jasnu ideju, jasan plan koji razrađuje ideju u realnom vremenu i prostoru, kompetentne i proverene partnere koji će vam pomoći u sprovođenju tog plana u delo. Sa tim kapitalom idete pred birače i kroz kampanju svoju ideju preko usvojenog i razrađenog plana konvertujete u glasove.

Da bi to konvertovanje bilo efikasno neophodno je da poruke koje šaljete budu jasne, konzistentne i prilagođene ciljnoj grupi kojoj se obraćate.

Nema jasnoće u odluci da ne izlazite na izbore u junu, ako ste prethodno izašli u decembru kada su uslovi bili gori nego šest meseci kasnije, jer tada niste bili spremni da sprečite migraciju birača, tada nije bilo pritiska OEBS-a, ni preporuka ODIHR-a, tada nije bilo nikakvih ustupaka sa suprotne strane ni u pogledu biračkog spiska, ni u pogledu medija, ni u pogledu objedinjavanja izbora.

Nema konzistentnosti u stavu da bojkotujete beogradske izbore, a da se tako rezolutno niste odredili prema izlasku na izbore u opštinama u ostatku Srbije, gde su uslovi značajno lošiji nego u dvomilionskom gradu.

Nema poštenja u otrovnim strelicama koje ispaljujete prema bivšim partnerima i putem kojih ih optužujete da su im glavni motiv mandati, a ne obaranje režima, jer i sami zadržavate mandate (mnogo važnije, mnogo lukrativnije) koji su dobijeni na mnogo nepoštenijim izborima od onih koji slede u junu.

Temelj (relativnog) uspeha opozicije na poslednjim izborima bilo je njeno jedinstvo, apostrofiram reč relativnog, jer smo do sada umesto relativnog uspeha imali samo apsolutne neuspehe. Sada tog jedinstva nema.

Pored jedinstva, opozicija je dobila i novi kvalitet u vidu podrške šire kulturno-naučne zajednice okupljene oko ProGlasa.

Šansa da se postignuti rezultat poboljša dobijena je i simultanim pritiskom iznutra i spolja.

Činilo se da je taj trozubac dovoljno oštar da probije režimsku kožu daždevnjaka i da isti počne da krvari.

Vučić je za nekoga sve, a za svakog po nešto

Ta krv bi za opozicione glasače, apstinente i neopredeljene proizvela isto ono ohrabrenje koje su Vikinzi (Trinaesti ratnik) osetili otkrivši da su maskirana „čudovišta“ ipak samo ljudi koji krvare, lome se i umiru.

Mit o nepobedivim naprednjacima bio bi uzdrman, ako ne i uništen.
Sve ovo je sada bačeno u vodu černobiljskom eksplozijom koja je oduvala svaku nadu da su promene u Srbiji moguće i da one, navodno, kreću iz Beograda.

Kaskadna reakcija da slobodan Beograd znači neodrživu političku nestabilnost u Srbiji i vanredno raspisivanje izbora na svim nivoima na kojima je trijumf opozicije izvestan – samo je plod „kiselog grožđa“ ili deluzije političara koji u porazima drugih vide sopstvenu, makar i delimičnu pobedu.

A gde smo mi, naivni, što smo se dizali na „Hej, Sloveni“… pitao se nekada Đole.

A mi preostali naivci pitamo se: gde smo mi, naivni, u svim tim kombinacijama, rokadama, bojkotima i kampanjama, mi, naivni, šetači, sedači, šerpači, gutači suzavca, bežači od pendreka, svi mi koji, kao naprednjaci u svog Vođu, jednako zaslepljeni i zaluđeni blejimo u varljivu nadu da su ovi izbori presudni i čekamo da i nas na tamnoj strani meseca nekada ogreje sunce slobode?

Da li ću izaći na izbore 2. juna. Beee-beeee!

Autor je lekar i TV autor

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ime *

Komentar


QOSHE - Opozicioni Černobilj: Lični stav Aleksandra Dikića - Aleksandar Dikić
menu_open
Columnists Actual . Favourites . Archive
We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

Opozicioni Černobilj: Lični stav Aleksandra Dikića

27 1
26.04.2024

Pred očima mi je scena iz sudnice u kojoj drug Legasov objašnjava šta se zaista desilo u nuklearnoj elektrani u Černobilju.

Njegova tabla sa pozitivnim i negativnim faktorima koji utiču na pretvaranje nuklearne u električnu energiju omogućila je i laicima da shvate niz grešaka, propusta i nesrećnih okolnosti koji je doveo do katastrofe planetarnih razmera.

Jedan rutinski test provere snage termoelektrane pod vanrednim uslovima mogao je da uništi život na planeti.

Srbija je danas politički Černobilj, Beograd je nesrećni Pripjat, a sastanci pokojne koalicije „Srbija protiv nasilja“ će post-festum rekonstrukcijom ličiti na inženjerske svađe u kontrolnoj sobi elektrane koja je nosila ime osnivača SSSR-a.

Pitanje je samo ko je odigrao ulogu famoznog Djatlova, a ko ulogeToptunova i Akimova.

Ako je postojao i promil šanse da se rutinska provera odnosa snaga na političkoj sceni kojom bi se samo potvrdio poraz režima u Beogradu pretvori, ne u katastrofu, već u kataklizmu epskih razmera, da se izvuku kontrolne šipke, da se prekine dotok vode, da ksenon zatruje celo postrojenje i da se izazove eksplozija jačina nekoliko desetina atomskih bombi – opozicioni lideri su tu šansu iskoristili.

Kao što je pre četrdeset godina ceo svet u neverici gledao radioaktivni oblak koji se širio Evropom i bio šokiran neodgovornošću sovjetskog rukovodstva, tako danas opoziciona javnost posmatra atomsku pečurku koja se nadvila nad Beogradom i krenula da sravni sa zemljom svaku nadu, svaki optimizam, svaki individualni entuzijazam širom Srbije koji se javio posle decembarskih izbora.

Da li je moguće? Da li je moguće da se ovo dešava na korak od prvog proboja, od prvog uspeha, od prvog........

© Danas


Get it on Google Play