Mislim da će Slaven Bilić ponovno postati izbornik reprezentacije upravo zato što je kao trener ostavio vrlo skroman trag. Ozbiljan klupski ili reprezentativni uspjeh iza sebe nema, ali upravo je to u ovom slučaju presudno: “neuspjeh prvaka” ga kvalificira.

To mi je palo na pamet onoga trenutka kad sam ga vidio u ulozi regionalnog televizijskog voditelja. Jer, u imaginariju hrvatske postjugoslavenske elite regionalizam nije geopolitička činjenica, nego ideološka vrijednost. Jugoslavenski kulturni prostor predstavlja se kao izraz kozmopolitizma, dok se hrvatski nacionalni identitet sustavno patologizira kao provincijalizam, zatvorenost ili “desni populizam”. Tradicionalna je to kolonijalna matrica: vlastiti identitet prikazati kao problem, a tuđi okvir kao emancipaciju.

Brat Zlatka Dalića otkriva za VL: 'Povrijedilo ga je ono što su mu radili, a postojali su i snažni pritisci...'

Evo kako je Bjelica komentirao glasine o preuzimanju hrvatske reprezentacije: 'Lijepo je kad te spominju'

Današnja hrvatska reprezentacija razbila je upravo tu matricu. Ona nije samo uspješna sportska momčad. Ona je postala simbol politički nepoželjnog oblika hrvatskog samopouzdanja. Zato predstavlja ozbiljan problem kompradorskoj kasti koja već tri desetljeća kao tranzicijska elita upravlja Hrvatskom bivajući posljednjih godina ideološki relej regionalizma, danas otvoreno jugoslavenstva. Riječ je o sloju koji je tijekom tranzicije ekonomski profitirao, a politički i kulturno prihvatio logiku posredništva između domaćih interesa i nadnacionalnih centara moći. Odbacivši ideologiju, zadržali su asete. U medijskom prostoru, koji je velikim dijelom pod kontrolom vlasničkih i uređivačkih struktura izvan Hrvatske, regionalizam je odavno postao zadana ideološka matrica, a jugoslavenski kulturni okvir njezina poželjna politička posljedica.

Problem je u tome što je reprezentacija izmaknula toj matrici. Nitko nije planirao dva svjetska odličja, masovne dočeke, eksploziju nacionalnog samopouzdanja ni činjenicu da su igrači i izbornik bez kompleksa počeli javno govoriti o vjeri, domovini i identitetu. Nitko nije računao s desecima tisuća ljudi na trgovima, s otvorenim svjedočenjem vjere igrača, s Dalićevim inzistiranjem na zahvalnosti Bogu ili s činjenicom da reprezentacija danas proizvodi više nacionalne kohezije nego gotovo sve državne institucije zajedno.

Nogomet je postao mjesto na kojem se hrvatski nacionalni identitet afirmirao bez isprike i bez posrednika. To je za........

© Večernji list