Upozorenje: ako ste roditelj – pogotovo rođeni otprilike u periodu 1975-1990 – tekst vam se vjerovatno neće svidjeti. Nije napisan politički korektno, nema eufemizama i vrlo moguće, duboko je uvredljiv. Kognitivna disonanca ce učiniti da ne vidite tj. ne složite se sa činjenicama (dokazive brojnim studijama ali i prostim promatranjem). Emotivni, kakvi kao ljudi jesmo, reagovat ćete defanzivno I uvredljivo. To je dobro, ljudski, očekivano. Nece pak učiniti rečeno imalo manje faktualno tačnim.

Današnji teenageri i studenti, zvani još i Z generacija, su većim dijelom u kategoriji osoba sa posebnim potrebama. Grublji termin ne bih koristio budući da je ovaj dovoljno degradirajući“. Dokazi su neumoljivi, bez obzira koliko racionalizacija koristili. Da, kao roditelj volite svoje dijete i nećete dopustiti da neko kaze kako je deficitarne inteligencije (riskirajkte, pitajte ga za znacenje prve riječi) kad je u pitanju pravi mali genij ili buduća doktorica neurohirurgije (makar!). Ima sve petice, nije nekulturan/na, pazi na svoj izgled i nema problema s policijom. Istina, pohvalno. Šta je onda problem? Zašto su takva djeca, u koje je toliko uloženo i toliko im pruženo (maltene sve moguće) – “osobe s posebnim potrebama”? Eto, odmah neke gluposti i kontradikcije u tekstu.

Eh sad, neugodna istina. Pomenuta generacija (17-27 starosti) je MAHOM (čast izuzecima) razmažena i lijena. Kao neko s 20 godina rada u obrazovanju, koliko god subjektivno navodi mogli biti, koreliraju (nek probaju bez telefona objasniti i ovu “tešku riječ) sa informacijama drugih zaposlenih u obrazovanju – nebitno kojoj dobi predaju. Činjenica da vlada “bijela kuga” pojačana skoro nikakvim ograničenjima svojih roditelja (moji vršnjaci ili nešto mlađi/stariji) učinila je od svakog djeteta “pobjednika” tj odličnog učenika. Dvocifren je broj slučajeva za koje sam čuo u kojima su roditelji........

© TIP