Negdje početkom stoljeća, bio je naravno maj, zamolila sam Raifa Dizdarevića da pričamo o Titu. U redakciju je ušetao nasmijan, s plavom fasciklom u kojoj su bile zabilješke sa sastanaka kojima je prisustvovao i Josip Broz. Rukom ispisani redovi, uredno zaštićeni u košuljice nizali su se jedan za drugim: prva je nosila datum 5. septembar 1950. Spremao se za službu u jugoslavenskoj ambasadi u Bugarskoj, a kako je to bilo teško doba Informbiroa, i Tito je želio učestvovati. O svom vrhovnom komandantu, predsjedniku države u koju je vjerovao i čijem je bolnom raspadu svjedočio, govorio je odmjereno, opisujući događaje, navodeći aktere - svjedoke, pomno vodeći računa da sve što kaže bude potkrijepljeno argumentima. 

Jedini intervju koji smo snimali bez fascikli i bilješki bio je o njegovom životu: nakon što je napunio 90 godina, dogovorili smo se da razgovaramo o svemu, mladosti, porodici, karijeri, bivšoj Jugoslaviji, svjetskoj politici, Bosni i Hercegovini... Kada sam to naglas primijetila, našalio se: “Preslušam se kod kuće, malo zavirim u stenograme, malo u bilješke, davno sam ti rekao da ja tako pamtim.” Uistinu je imao fascinantno pamćenje, no koristio ga je kao način za traženje rješenja: o problemima nikada nije govorio tek da bi ih detektirao, već zarad ideja kako da se prevaziđu. Naš je intervju uveliko bio okončan kada je na jednom od nedovoljno zaštićenih gradilišta usred Sarajeva povrijedio nogu, a ja ga u bolnici zatekla sa Salkom Oručom. Dok nas je upoznavao, Raif mu je rekao: “Dobre su ti ideje, čim izađem, zvat ću te da nastavimo razgovor”, a onda se okrenuo meni: “Pričali smo o načinima na koje BiH može izaći iz ove krize.” Salko je te godine umro, mene dopao zadatak da javim Raifu, on se rastužio i kazao mi: “Vidimo se ovih dana, hoću da ti ispričam šta smo zaključili da treba poduzeti.”

Oslobođenje je bilo njegov........

© Oslobođenje