Provincijalka u Beogradu
Detinjstvo sam provela u Prištini, Leskovcu, Medveđi, Vranju. Živela sam u različitim multietničkim sredinama. Delila sam školsku klupu sa decom Srba, Albanaca, Crnogoraca, Roma, Goranaca, Turaka, Makedonaca, Šopova, Krivorečana…
Dakle, rođena sam i odrasla u provinciji. Nikad se nisam stidela zbog toga. Naprotiv. Roditelji su mi govorili da je život u provinciji veliko iskustvo ali da me ispit zrelosti tek čeka. „Pravi život je u Beogradu. Tamo je sve: obrazovanje i budućnost. Ovaj život ovde uvek možeš da živiš, ali onaj u Beogradu moraš da zaslužiš“, govorila je moja baka Draginja.
I zaista, dok sam još bila „tamo negde u Srbiji“ počela sam da maštam o Beogradu. Ljubav prema njemu se rađala iako nisam znala ni kako izgleda. „U Beogradu je sve jednostavno. Ideš svojim putem. Niko ne gleda kako si obučena. Nema ogovaranja, zlobe, zavisti. Ljudi su ljubazni, predusretljivi, hoće uvek da pomognu“, pričala mi je moja Draginja svaki put kad bi mi opisivala najlepši deo ‘njenog“ grada od Slavije do LJutice Bogdana… A onda bi tu zastala i tiho rekla: ‘Trebalo je da kupim tu kuću od Mirašinovića jer bi se ti onda lakše snašla u Beogradu.“ Nije je kupila. Vratila se u provinciju i nastavila da živi život preko puta Radan planine, na obroncima Mrkonjskog visa, tamo gde se rađaju najlepše zore, između Medveđe, Mutivode i Ajkobile. Tu se davno njen otac, a moj deda, doselio. „Ako je njemu bilo dobro ovde, biće i meni“, govorila je. Na tim obroncima je ostala večno…
Meni nije preostalo ništa drugo nego da nastavim da sanjam o Beogradu. Sve češće sam ga gledala na televiziji. Bio je kao iz bajke: lep, čist, suncem okupan. Ljudi su uvek nekud žurili. Išli jedni pored drugih,........
