Na sjednici Vlade prije dva tjedna, premijer Plenković je objavio da se 14. ožujka raspušta Sabor i da počinje, po svemu sudeći, najneizvjesnija parlamentarna izborna (u)trka u novodobnoj povijesti Hrvatske koja će, bez sumnje tek u foto-finišu riješiti pitanje pobjednika, ali lako je moguće kako niti jedna od favoriziranih strana neće biti u stanju sakupiti dovoljan broj mandata za formiranje saborske većine, odnosno sastav izvršne vlasti i da će se izbori morati ponoviti.
U svakom slučaju, sada je na potezu predsjednik države Milanović koji, po Ustavu i izbornom zakonodavstvu, ima obvezu odrediti točan datum izbora koji će se održati ne kraće od 30 dana otkad na snagu stupi njegova odluka o raspisivanju izbora, niti dulje od 60 dana, od raspuštanja Sabora.
Dakle, izbori se imaju održati najranije 14. travnja, a najkasnije 12. svibnja ove godine.
Naravno, odmah su se pojavile bojne špekulacije što bi kome od konkurenata na političkoj sceni najviše odgovaralo, ali bitno je napomenuti kako će se ovi izbori za nacionalni parlament preklapati (barem dijelom) s onima za EU parlament (početak lipnja), što cijelom procesu daje dodatnu notu drame i povišenih tenzija koje će, kako vrijeme bude odmicalo samo dodatno eskalirati, jer suprotstavljene strane jako dobro znaju o kakvim se velikim ulozima u ovoj hazardnoj igri radi: pobjednik sve uzima, a poraženi sve gubi.
Plenković se očevidno dobro pripremio za predstojeći izborni ciklus; želi što je moguće više skratiti vrijeme u kojem bi se lijevo-liberalna koalicija, predvođena SDP-om konsolidirala i pripremala za osmišljeni istup pred biračkim tijelom, posebice stoga jer Peđi Grbinu kao lideru predstoje mukotrpni pregovori oko usuglašavanja zajedničke liste; kandidata je puno, a „sigurnih“, prolaznih mjesta malo, budući da svaka od deset stranaka koje čine koaliciju ima svoje ambicije, a također treba poraditi i na zakopavanju „ratnih sjekira“ između pojedinih lidera i stranaka koje od ranije opterećuju međusobne odnose, što nimalo neće biti lagan posao.
Ne ide Hrvat rado u vojnike
Grbinova je prednost u tomu što u lijevo-liberalnom bloku, izuzev naravno SDP-a (i IDS-a u Istri) niti jedna stranka sama gotovo sigurno nije u stanju prijeći izborni prag, tako da će, ukoliko želi ući u Sabor, morati činiti kompromise i u većoj ili manjoj mjeri pristajati na koncesije SDP-u, ali s druge strane, Grbinu je važno „odobrovoljiti“ partnere, jer primjerice Glas, Anke Mrak-Taritaš, HSS, Kreše Beljaka, Radnička fonta, dr. Katarine Peović, te posebice Stranka s imenom i prezimenom, Dalije Orešković i Centar, Ivice Puljka u Splitu sigurno imaju svoju težinu i ukupno će lijevom centru donijeti znatan broj glasova.
Dakako, ne treba zaboraviti niti reformiste starog lisca Radimira Čačića i liberalni Fokus koji ima nezanemariv, rastući ugled u zagrebačkom prstenu i Zagorju, što je naročito važno, među mlađom populacijom.
Osim toga, Grbin mora odlučiti s kojom će strankom (i u kojem omjeru) uključujući i Možemo (koji sam ide na izbore), kombinirati liste po izbornim jedinicima, a tu će sigurno nailaziti na otpore kako unutar vlastite stranke, tako i kod partnera.
Po svemu sudeći šef SDP-a će morati ustupiti do 15-ak tzv. sigurnih prolaza koalicijskim strankama i time toliko oduzeti svojim esdepeovcima, što će mu mnogi od dugogodišnjih članova zamjeriti, posebice u slučaju neuspijeha na izborima.
Već je izbila pobuna u splitskom ogranku SDP-a, koji se nalazi u teškoj svađi s gradonačelnikom dr Ivicom Puljkom (i njegovom suprugom Marijanom Puljak, saborskom zastupnicom), odnosno strankom Centar koju vode, smatrajući kako namjerno, služeći se raznim smicalicama potkopvaju ugled stranke u gradu, oduzimaju joj članstvo i da je s takvim likom nemoguće ostvariti korektnu suradnju.
Ali, Grbin inzistira na suradnji i prijeti sankcijam za neposlušne, pokušavajući ujedno „pobunjenicima“ ukazati na širi nacionalnin interes zarad kojeg bi morali zatomiti svoje (ne)opravdano nezadovoljstvo. Slična je raekcija i u varaždinskoj podružnici SDP-a, samo u odnosu na reformiste R. Čačića kojem prigovoraju da je do jučer bio uz Plenkovića i HDZ, a danas se nameće kao jedan od lidera lijevog bloka, tzv. „antihadezeovskog ustanka“; kako mu vjerovati kada je dokazani „preletač“?
Kraj europske Hrvatske: Autorski tekst Jaroslava Pecnika
Problem je i tzv. točkasta koalicija SDP-a i Možemo u četiri izborne jedinice u kojoj će po općem sudu daleko više profitirati „zeleno“ društvo Sandre Benčić i Tomislava Tomaševića no esdepeovci, ali Grbinu je jasno da „možemovcima“ tu mora progledati kroz prste zarad dogovora o postizbornoj koaliciji na koju računa, kada su mu već ranije dali „košaricu“, tvrdeći kako će izlazak na izbore u dvije „lijeve“ kolone polučiti povoljniji ishod u rušenju HDZ-a s vlasti.
A, tko je i koliko (bio) u pravu, uskoro ćemo se i sami uvjeriti. Brojni u stranci, ali i izvan nje (posebice u IDS-u), progovaraju Grbinu što ne želi predvoditi listu u prvoj izbornoj jedinici (Zagreb) gdje bi se sučelio s Plenkovićem i tako provjerio svoj stvarni ugled u javnosti, već „bježi“ u rodnu Pulu, u osmu izbornu jedinicu i tako će, jer imaju slično biračko tijelo, „rušiti“ IDS koji „ganja“ četvrti mandat, budući već tradicionalno, od izbora do izbora, osvaja tri.
Ali, u stvari Grbinu nije problem Plenković; izvjesno će (naj)veći broj preferencijalnih glasova dobiti šef HDZ-a, već Sandra Benčić koja će također konkurirati u prvoj jedinici, a šef SDP strahuje kako bi ga ona u izravnom dvoboju mogla pobjediti i ukoliko osvoje vlast, mogla bi mu doći u pitanje premijerska funkcija na koju, barem za sada kao vođa najveće oporbene stranke s pravom računa.
Međutim, „možemova“ Benčićka ima iste ambicije i u slučaju po nju povoljnog ishoda, moglo bi doći do nepremostivih prepreka za bilo kakav zajednički dogovor.
Teško će se uskladiti i primjerice Radnička fronta koja zagovora „tvrde“ lijeve stavove (socijalna država, radničko samoupravljanje itd.) i liberalni Fokus koji traži što manje uplitanje države u gospodarstvo i što veću poduzetničku slobodu i inicijativu, a to su samo najvidljiviji problemi koje ća zajedničkim snagama morati svladavati.
Naravno, na sva ta sporna pitanja Plenković računa i potencirati će ih, samo kako bi (na)pravio što je moguće veće pukotine u protivničkoj koaliciji.
Istodobno, odmah po najavi o raspuštanju Sabora, obznanio je listu nositelja po izbornim jedinicima, odnosno s kakvom ekipom ide po svoj treći premijerski mandat koji je najavio i na nedavnom skupu pučana/demokršćana u Bukureštu koji su kao svoju „špicen“ kandidatkinju za vodeću funkciju u Europskoj Komisiji ponovno istakli Ursulu von der Leyen.
I tu zapravo dolazimo do svojevrsnog paradoksa; Plenković se na izborima neće morati sukobiti samo s protivnicima (kojih ima unutar vlastite stranke, koliko i izvan nje), već i samim sobom; naime za EU izbore morati će prikazivati svoje uglađeno, ušminkano, diplomatsko lice, a za domaće potrebe krutog desničara koji na tragu Tuđmanove ostavštine forsira konzervativna identitetska pitanja, povijesni revizionizam i tako „hofira“ desnoj populaciji kako bi za svoju stranku što je moguće više otkinuo glasača DP (Domovinskog pokreta), Suverenista i(li) Mosta.
Plenkovićeve (dvije) države „za gospodu i kmetove“
Tako bi ujedno „zapušio“ usta Penavi i društvu radikalne desnice koje ga proziva da šuruje s Pupovčevim Srbima, lažno domoljublje i dakako kriminal i korupciju koji su se unutar HDZ maksimalno razmahali. Za uzvrat, Plenković poručuje desnom elektoratu kako je svaki glas za DP, zapravo glas za ljevicu, a u Mostu, izravnom konkurentu DP-a, u borbi za „desne“ glasove , tvrde kako DP i nije drugo do politički ogranak Prvog plinarskog društva, trenutno najmoćnijeg hrvatskog tajkuna Pavla Vujnovca, koji je uistinu naklonjen Penavi i njegovoj ekipi, ali nije gadljive prirode, finacira i HDZ i sve koji na desnici k njemu dođu na poklonjenje.
Naravno, otplata „za usluge“ slijedi raspodijelom (o)vlasti nakon izbora.
Međutim, ni Penava ne ostaje dužan Plenkoviću, podmeće stvarne ili izmišljene glasine kako mnogi unutar HDZ jedva čekaju da se riješe premijera nezadovoljni njegovom sluganskom politikom prema EU nomenklaturi, te da svojim licemjerjem, nepodnošljivom arogancijom i toleriranjem korupcije itd. stranku vodi u sunovrat.
I poručuje tom dijelu članstava: spremni smo vas nakon izbora podržati u sastavljanju nove Vlade, ali ukoliko se rješite Plenkovića.
Za sada premijer računa na stabilni rejting HDZ, ali on je sam po sebi nedovoljan, tako da će nakon izbora, već sukladno rezultatima, odlučiti kojim putom dalje: najvjerovatnije starom praksom kupovine „preletača“, kao i novim, popustiljivim pristupom DP-u sve po „hercegovačkoj“ logici i „špranci“: „Ljudi smo, dogovoriti ćemo se.“
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
Ime *
Komentar
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Mohamad Elmasry
Maoz Inon
Belen Fernandez
Brahma Chellaney
Tarik Cyril Amar
Petra Lesjak Tušek
Gideon Levy
Rachel Marsden
visit website
