U danima nakon smrti Josipa Broza Tita, tokom proljeća i ljeta 1980, brojni su jugoslavenski pisci, filozofi, političari i intelektualci, sastavljali epigrame. Premda su te riječi objavljivane u novinama, književnim i kulturnim časopisima, i knjigama, na papiru, dakle, koji ne samo što gori, nego i blijedi, grickaju ga miševi i troši čovjekov zaborav, zapisivači su svoju riječ o Titu sastavljali kao da će biti u kamen uklesana. Tako je stvoren čitav jedan žanr, po kojemu će se jugoslavenske književnosti, slovenska, hrvatska, bosanskohercegovačka, srpska, crnogorska i makedonska, te zavičajne književnosti naših Madžara i Albanaca, trajno izdvajati i razlikovati od drugih europskih i izvaneuropskih kultura i literatura. Osnovna karakteristika ovoga žanra, koji je svoj izraz jednako nalazio u stihu i prozi, u esejističkom, pripovjednom, usmeno izgovorenom, huškaškom ili ljubavnom tekstu, u naricanju i u klicanju, ticala se onoga kome je posvećen epigram. Kao što je Bog u našoj tradiciji jedan, pa se pobožna riječ odnosi samo na Njega, tako je i Tito jedan, i koliko god se nakon njega umiralo i oplakivalo, koliko god su pisci, filozofi, političari i intelektualci nastojali da uzveličaju pokojnikov značaj, njihove riječi ne bi bile teže od papira na kojem su bile ispisane. U kamen je uklesano samo Titu. I kad je desetak godina kasnije trebalo iz sjećanja pojedinca i zajednice prebrisati sve ono što je tih dana, proljeća i ljeta 1980. bilo posvećeno Titu, razbijale su se i lomile širom Jugoslavije kamene ploče.

Na jednoj od onih ploča koje tad nisu razbijene piše ovako: “Kad je riječ o Titovoj smrti, treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala odraziti simbolično značenje njegove pojave među nama. Bio je sretan čovjek. Ni jednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima. Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao.”

Dva su moguća razloga zbog kojih su ove riječi ostale: prvi, tiče se neumoljive činjenice autorove smrti, proći će godina i pol, i on će već biti mrtav i pogreben uz vojne počasti na Mirogoju, premda nije bio vojnik, drugi razlog tiče se toga da je sve što je on napisao u ovome jeziku ostalo, barem za one koji čitaju, pa tako i tih nekoliko rečenica na kraju posvećenih Titu. I u njima pomalo neočekivana prispodoba, koja je takva bila, neočekivana, u vrijeme kada je napisana, a drukčija nije ni danas: odakle Miroslavu Krleži, najvećem, možda i najekskluzivnijem piscu hrvatskom i jugoslavenskom, figura Romanije, i one narodne pjesme, tako obične i tko zna kad prvi put ispjevane, kojoj se samo o slavljeničkim prigodama mijenjao tekst, pa je u naša doba išao ovako: “Ide Tito preko Romanije, i on vodi svoje divizije. Kad je Tito preš’o Romaniju, osnov’o je narodnu armiju.”?

U javnom životu više nego u svojoj književnosti Krleža je bio meštar od ironije? Pa je li u ovoj posljednjoj njegovoj javnoj gesti, jer rečeni je tekst posljednji što ga je za života javno i svojevoljno objavio, bilo ironije prema Titu i revoluciji, prema nama koji smo ga žalili, a uskoro ćemo spremno razbijati kamene ploče? Je li sentimentalna figura sretnoga čovjeka, ispisana po matrici bajke i u odjeku narodne pjesme, tako nesvojstvenih Krležinu autorskom pismu, bila znak ironije, koju ćemo prepoznavati tek kad nas prođu suze?

Rastali su se u vrijeme kada je u Europi već bio rat, premda je u nas još uvijek sve bilo mirno. Bio je to susret tamo na sjevernim obroncima Zagreba, gdje predjeli građanskih vila i ladanjskih dvorova, ispunjenih melankolijom iščezlog carstva, prelaze u šumovita predgrađa i u ostatke nekadašnjih sela, s krčmama u kojima se nalaze tajni ljubavnici, urotnici, revolucionari i krijumčari. Razlog njihova nalaženja bio je da Tito Krleži predoči da zakonitosti koje vladaju u književnosti ne znače zapravo ništa u životu i revoluciji, i da će po njega pogibeljan biti sukob s Partijom. Krleža ga je dobro razumio, bio je pametan čovjek, snalazio se među ljudima kad god je morao, ali ono što Tito nije mogao razumjeti i što ne razumijeva nitko tko nije istinski pisac, jest da Krleži nije dano da se pokori zakonitostima života, što vladaju i revolucijom, određuju njezin tok, naprosto zato što se život našao u suprotnosti s logikom književnog teksta. Po njega je uvredljivo, i po ono u što on vjeruje, da tu logiku iznevjeri i da djeluje u skladu s dramaturškim uvjetovanostima usplahirenog zagorskog seljačeta, koje prvi put dolazi u grad i uvrijeđeno je što gospodin žvače kifl, a njemu to nije mogućno. On to Titu neće reći, jer mu ne može tako reći, pa se onda razgovara o pitanjima slobode stvaranja, o dogmatizmu u Partiji, o formalizmu i o proleterskoj umjetnosti. Razgovara se o onom što ni jednom od sugovornika tog trenutka ništa ne znači, ali nisu u prilici razgovarati o onom što im znači. Zanimljivi su to trenuci u životu, izazov su za književnost: kad ljudi razgovaraju o nečemu trećem, da ne bi o onom prvom i drugom, i onda to treće treba biti šifra dviju usporednih neispričanih priča, dviju ljudskih muka.

Krleža je Titu htio reći da on više tako ne može, jer ipak je pisac. A Tito je njemu htio reći da su došla posljednja vremena, kada se treba opredjeljivati bez obzira na sve hemunge i sve najdublje naše ljudske spriječenosti, a u tom su opredjeljivanju samo dvije strana. Na jednoj oni koji će živjeti, na drugoj oni kojih više nema. Za Krležu, međutim, strana je bezbroj, različitih, međusobno suprotstavljenih, sasvim individualnih. Je li Titu tad pokušao objasniti da književnost ne poznaje situaciju dviju strana? I jesu li tad njih dvojica razgovarali o umjetnosti i književnosti, ili samo o Krležinu pravu da ide mimo partijske linije u pitanjima umjetnosti i........

© BUKA Magazin