Rođenje Srpske smješteno je u djetinjstvo nas, danas srednjovječnih ljudi. Ljudi koji su se uputili Bogu na istinu – to su očevi, djedovi, majke, braća i sestre koje nećemo gledati do Nebeske Srbije. Nenadoknadivi su. Nedostaju i danas. Još više oko Božića, Stjepanjdana i Vaskrsa, slava i svadbi, kada nas pobijedi čežnja za njima i nikada bivalim srećnim živitima, onima u kojima nismo izbjegli i nismo gubili očeve, u kojima su oni tu, pored nas, kada se ženimo i kada nam se rađaju djeca. I tada iz nas probije ono pitanje: “Je li sve bilo vrijedno ovoga?” Zato je Srpska za nas više od utjehe – mada je i utjeha. Ona je smisao.

Kako vrijeme prolazi, to djetinjstvo te zove da tražiš, kopaš, išteš dokuemte, slike, zapise – sve što će ti omogućiti da upotpuniš sjećanja onim što si kao dijete mogao samo da slutiš. Čitam, tako, već neko vrijeme Priloge za istotiju Srpske, izdanje mladog Istorijskog instituta našeg Univerziteta u Srpskom Sarajevu. Dokumenta, deklaracije, zakoni, propisi, transkripti skupštinskih rasprava…

Neka imena odmah nas vraćaju likovima govornika – ratno rukovodstvo ljudi koje smo, kao djeca na ratnim Palama, imali prilike da upoznamo i u crkvi, na slavama, ispred raznih institucija, u trenucima napetosti i iščekivanja. Nečije siluete danas su nam vrjednije od potonjih ličnosti – sjećam se samo prof. Nikole Koljevića, čije smo Otadžbinske teme tek kasnije čitali i slušali kao muziku tog vremena.

U tim strašnim danima, kada je mnogima bilo neshvatljivo da svjetovi stvarani decenijama mogu da nestanu u trenu, kondenzovala se iz života jedna misao. Ideja Srpske. Sa ogromnim iskustvom stradalnog naroda i naivnošću ljudi koji su vjerovali da će njihova ljubav ka slobodi i demokratiji ubijediti slobodoljubivi i demokratski svijet da geopolitičke i civilizacijske prerasude zamijeni prepoznavanjem srpskog stanovišta, ljekari, profesori, do juče JNA oficiri vjerni svojoj zakletvi, učitelji i radnici, morali su brzo da kondenzuju misao, pred stravičnim perspektivama koje su se ostvarivale voljom drugih.

Prosto je nevjerovatno koliko je u tom instinktivnom bilo dalekosežnog. Simbolima, idejom, institucijama, moralo se vratiti u onaj trenutak kada smo skrenuli sa istorijskog toka. Vratiti se na raskrsnicu – iako u istoriji nema povratka u vrijeme, Vratiti se Kraljevini Srbiji, pretkumanovskoj, vitalnijoj, demokratskoj (danas, kada čujemo neprekidne lamente nad demokratijom – valjda u ime “čvrste ruke” i vladavine “jednoga” – uvijek pomislim da ratnu........

© Нови Стандард