Bespoštedno novinarstvo ne financiraju vlasti, bespoštedno novinarstvo financiraju čitatelji. Podržite Telegram. Više o pretplati saznajte ovdje.

O dolasku Josipa Broza Tita u Aden, jednu od najprometnijih luka svijeta, vladu u Londonu obavijestio je u studenom 1954. ambasador FNRJ Vladimir Velebit. Britanci su “Gibraltarom arapskog juga” vladali još od 1839. godine, a Velebit ih je zamolio da predsjedniku Jugoslavije, na drugom velikom putovanju Galebom, u pratnji dva razarača i teretnog broda Dinara, prirede doček. Konvoj je morao pristati da obnovi zalihe vode i goriva, koje je Jugolinija već bila naručila. No, Velebit je svojim zahtjevom zbunio britansku stranu. Najavio je dolazak šefa države, molio adekvatan tretman, ali tražio i da posjet prođe bez publiciteta.

U Adenu je guverner sir Tom Hickinbotham bio u čudu. Dogovoreni su počasni plotuni, njih 21, preleti britanskih aviona iznad jugoslavenskog konvoja, ali je od javnosti trebalo sakriti da je na brodu netko osobito važan? Budući da će isplovljavanje Galeba iz Rijeke i dolazak Tita u New Delhi biti vrlo javno, zašto u Jemenu skrivati očito? Do danas nije poznato zašto je Tito tražio da ostane anoniman.

Aden je veći dio svoje kolonijalne povijesti bio vezan za britansku kolonijalnu upravu u Bombaju. Iz Adena se nadzirala trgovina i pomorski put do Hong Konga, a Suez je naglasio njegovu važnost. Iz Adena je britanska vojska intervenirala posvuda u Africi i na Bliskom istoku. Tamo je bilo sjedište britanskih jedinica, važna postaja za opskrbu brodova u tom dijelu svijeta, izgrađena je najmodernija luka. Od 1947. Aden je dobio posebnu kolonijalnu upravu sa zakonodavnim savjetom, koji je trebao u vlast uvoditi lokalno stanovništvo.

Tita opljačkali u dućanu

Britanski guverner na Galeb se popeo 9. prosinca 1954. odjeven u “tropsku uniformu”. Dočekali su ga šef Titova kabineta Jože Vilfan i admiral Josip Černi, a u salonu na šetnoj palubi primio ga je Tito, s kojim su bili Aleksandar Ranković, admiral Mate Jerković i “potpredsjednik za Hrvatsku”, kako je napisao Hickinbotham, Ivan Krajačić Stevo. Tito je bio u bijelom odijelu. Zajedno su otišli na ručak, ali u obilazak kolonije uputio se samo Ranković. Nitko nije htio ići u posjet rafineriji nafte, iako su Britanci inzistirali; bio je to najimpresivniji objekt u Adenu, gdje je radila polovica od 30 tisuća radnika u koloniji.

Na povratku iz Indije i Burme, Tito je 30. siječnja 1955. opet u Adenu. Ovog puta sišao je na kopno, s pratnjom od desetero ljudi. Mještana koji su se okupili uz cestu pozdraviti jugoslavensko izaslanstvo bilo je “iznenađujuće puno”, pisao je guverner. Maršal Jugoslavije prošetao je gradom, ušao u dućane. U jednom su ga upozorili da mu naplaćuju previše, a građani u Adenu ne vole vidjeti kad putnike pljačkaju. Iznenadilo je to i Tita i guvernera, koji je sve opisao u depeši Foreign Officeu.

Prijem je organiziran na krovu jednog hotela, gdje se s visokom gostom družilo stotinjak građana Adena. Tisak je bio oduševljen, zahvalu je iz Londona poslao i Anthony Eden, ministar vanjskih poslova. Tako je, samo deset godina nakon Drugog svjetskog rata, započela jugoslavenska veza s jemenskim prostorom. Ono što su nadzirali Britanci bio je Južni Jemen. Sa Sjevernim Jemenom, koji su do početka 20. stoljeća držali Osmanlije, ujedinit će se tek 1990.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Između Britanskog i Osmanskog Carstva

Nepreciznu graničnu crtu između dva Jemena povukle su osmanske i britanske vlasti 1904. godine. Veći dio teritorija na sjeveru, u brdima, Osmanlije su jedva držale. S mjesnim vladarom, imamom posebne grupe šijitskih muslimana, dogovorili su se o obvezama i miru. Jemenski šijiti slijede zajdijsku školu, sunitima najbliži oblik šijizma. Kad je nakon Prvog svjetskog rata propalo Osmansko Carstvo, proglašena je Kraljevina Jemen na sjeveru.

Prvi jemenski političar u posjetu Jugoslaviji bio je prestolonasljednik princ Muhamed al-Badr, koji je od 23. do 27. prosinca 1957. obišao više jugoslavenskih gradova. Al-Badr je 1955. ugušio pobunu protiv svojeg oca Ahmeda bin Jahje, “imama čelične ruke” koji je na vlast bio došao davne 1948. nakon što je likvidirao protivnike i njihovim glavama ukrasio dvoranu za svečanost ustoličenja. Al-Badr se na sličan način obračunao s očevim neprijateljima i svima pokazao njihove glave, ovoga puta u novoj prijestolnici, gradu Taizu.

Tito i princ slično su analizirali međunarodne prilike, dogovorili sporazume o tehničkoj, znanstvenoj i gospodarskoj suradnji. Iste godine princ je posjetio i Moskvu i Peking. Pratila ga je reformistička reputacija, putovanja izvan Arapskog poluotoka otvorila su mu poglede, modernizirao se sâm, pa je želio modernizirati i državu. Predlagao je da zemlja bez institucija, bez administracije, bez pravog školstva, uspostavi skupštinu, amnestira političke zatvorenike i ugleda se na Egipat, koji im je trebao pomoći u osvajanju Juga.

Članak se nastavlja ispod oglasa

U Nesvrstanima od prvoga dana

No al-Badr nije imao snage za promjene. Sklopio je sporazum s Egiptom i Saudijskom Arabijom, koji su trebali biti jamci njegova režima. Sjeverni Jemen je 1958. čak ušao u federaciju s Ujedinjenom Arapskom Republikom, koju su činili Sirija i Egipat, te se snažno oslonio na Gamala Abdela Nasera, ali je 1961. izišao iz saveza.

Princ Hasan ibn Jahja, brat kralja Ahmeda i ambasador u UN-u, posjetio je u ljeto 1961. Tita pred konferenciju Nesvrstanih, u čijem radu je Jemen sudjelovao od prvoga dana. Kao i drugi s kolonijalnim iskustvom, a posebno kao zemlja koja je smatrala da je dio njena teritorija i dalje kolonija, princ je želio govoriti o podijeljenom Berlinu, podijeljenoj Njemačkoj i imperijima.

“‘Jemenu predstoji borba protiv Britanaca’, rekao je, a svaki narod ima pravo ‘na potpunu integraciju svojeg teritorija'”, zapisao je Bogdan Crnobrnja, šef Titova kabineta, u bilješci s razgovora. Tito je, doduše, rekao da će on govoriti o miroljubivom rješenju za podijeljene zemlje. Princ Hasan bio je vojnik, premijer nakon 1948., sudionik Konferencije azijskih i afričkih zemalja u Bandungu. Govor na Prvoj konferenciji Pokreta nesvrstanih bio mu je radikalan. Osudio je naoružavanje, blokovske podjele.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Egipćani za republikance, Saudijci za rojaliste

“Današnji sukobi imaju dva uzroka: prvo, ekspanzionizam i imperijalističke principe u svim njegovim oblicima, i drugo, sjedinjavanje imperijalističkih ekonomskih i drugih interesa u cilju nametanja dominacije”. Istaknuo je važnost UN-a, ali i potrebu da Kina bude primljena u svjetsku organizaciju. Nakon konferencije je posjetio Zagreb i Bled, prije toga Institut za nukelarna istraživanja u Vinči. Niti godinu dana kasnije, dinastija koja je Jemenom vladala stotinjak godina i vlast imama, koja je postojala dvanaest stoljeća, nestat će u državnom udaru.

Princ al-Badr naslijedio je oca, koji je navodno umro u snu 19. rujna 1962. Samo sedam dana trajala je vlast novog kralja. Urotnici su dogovorili da al-Badra treba ubiti, a princa Hasana spriječiti da se iz Amerike vrati u zemlju. Kolovođe su bili najbliži kraljevi suradnici, šef oružanih snaga, šef tajne službe, a atentator jedan od tjelohranitelja. Al-Badr je imao sreću što je automatska puška, iz koje je trebao biti ubijen, zatajila.

Kralj je pobjegao i vodio borbu za povratak na prijestolje, ali Kraljevstvo Jemen prestalo je postojati baš kao i njegova vlast. Proglašena je Arapska Republika Jemen, a monarhiste su likvidirali posvuda. Egipat je uskoro poslao pomoć i vojne snage da se republika održi; doskora ih je bilo 60 tisuća. Predsjednik Republike brigadir Abdulah al-Salal opstao je u Sani uz pomoć Egipta unatoč međunarodnoj intervenciji u građanski rat. Egipat je podržavao republikance, Saudijska Arabija rojaliste.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Škorpioni i........

© Telegram