Prije nego što izborna buka utihne, vrijedi zabilježiti jednu stvar koja je u kampanji gotovo promakla. Ne radi se o programu Zdenka Lučića, njegovim političkim saveznicima ni o tome koliko je puta tijekom ljeta mijenjao tonalitet svojih poruka. Radi se o jeziku.

Jer ima nečeg gotovo savršenog u načinu na koji se završni mostarski govor kandidata Petorke podudara s retoričkom matricom koju je upravo politički prostor na kojem govori prije više od trideset godina demonstrativno odbacio kao komunističku, jugoslavensku i ideološki neprihvatljivu.

Ne znači to da je Zdenko Lučić komunist. Takva bi tvrdnja bila neozbiljna. Nema ovdje nikakvog marksizma u ekonomskom smislu, nema klasne analize proizvodnih odnosa, viška vrijednosti, društvenog vlasništva ni diktature proletarijata. Marx bi nakon tri minute ovog govora vjerojatno tražio račun i napustio skup.

Ali postoji nešto drugo.

Postoji marksistička liturgija bez marksizma.

Politolozi i povjesničari već dugo koriste pojmove poput „političke religije“ i političke liturgije za režime i pokrete koji političku poruku ne organiziraju samo kroz argumente nego kroz gotovo obrednu strukturu: postoje stari svijet i novi svijet, pokvarena elita i moralno čisti kolektiv, žrtva i iskupljenje, strah i oslobođenje, zatim mladost, borba, zajedništvo i konačna pobjeda. U literaturi se izraz „politička religija“ koristio upravo za analizu liturgije i osjećaja povijesne misije u fašističkim i komunističkim pokretima, uz ozbiljna upozorenja da se različiti sustavi ne smiju trpati u isti koš. (izvor: Cambridge)

Lučićev govor, naravno, nije totalitarna liturgija. Ali retorička gramatika neobično je poznata.

Počinje normalno, skoro konzervativno: „Drage Hrvatice i Hrvati, dragi prijatelji.“

Sve je na mjestu. Narod je nominiran, nacionalni subjekt identificiran, politička publika zna gdje se nalazi.

A onda, malo po malo, počinje transformacija.

Pojavljuje se narod kojem je oduzeto ono što mu pripada. Pojavljuje se strah. Zatim riječ “podobni”. Potom “otuđena kasta”. Zatim idu “kumovi, zetovi i privilegirani”. Tu je i  “mladost kojoj stari poredak ne dopušta da diše”. Konačno stiže glavni sepet najavažnijih riječi. Tu je rieč “rad”. Onda dolaze “radnici i neradnici”. Pojavljuje se u konačnici “zajednička budućnost”.

I, da bi liturgija bila potpuna, na kraju stižu borba i pobjeda.

„U tu borbu idemo zajedno.“

„Zajedno ćemo i pobijediti.“

To više nije samo program kandidata za kolektivnog šefa jedne izrazito komplicirane države.

To je mali obred političkog preporoda.

Jugoslavenski komunisti koristili su vrlo sličnu strukturu političkog jezika. „Bratstvo i jedinstvo“ nije bilo tek sentimentalno geslo s razglednice stare........

© Poskok