Trideset dana izborne kampanje primiče se kraju. Svaki foto finiš u svemu uvijek donosi sa sobom i neobjašnjivu nabrijanost koja se u pravilu svodi na osobne animozitete ili vlastita nezadovoljstva, a (pre)često i vlastite komplekse.

Ovo potonje je posebna vrsta dijagnoze koja kontaminira prostor, srećom uglavnom onaj virtualni pa je i šteta kontaminacije podnošljiva.

Valjda je priroda izbornih procesa takva da u pojedincima budi previše iracionalnog kojeg ni sami ne razumiju, a suvremene tehnologije dale mogućnost da se sami tješe da su bili dobri “ćaci”. Objašnjava nam se kako ništa ne valja, kako se sve raspada i kako trebamo promjene, revolucije i “poskidat” sve i svakog.

Kao da nemamo vlastitu moć da i sami ne vidimo i ne prosuđujemo.

Ukratko, destrukcija bez ijednog ponuđenog rješenja koja posljedično nosi potencijalnu opasnost – da se dijelimo.

Ovaj tekst će upravo pričati o tome da se hrvatsko nacionalno biće ne smije i neće dijeliti, da je ono postojalo i u eri “partije” i “udbaša” što je također ovo predizborno vrijeme bilo visoko na agendi, iako je velik dio takvih odavno pod zemljom.

Svrha ove kolumne i jeste bila da se napravi analiza, kako politološka za odlične đake, tako i društveno politička za sve pa i loše “ćacije”. Tko ih je čitao pozorno, ako su išta razumjeli vidjeli su što je u........

© Poskok