Ima ljudi koji uđu u naš život tiho, gotovo neprimjetno, a onda u njemu ostanu dugo. Nekada i zauvijek. Ne po tome koliko smo vremena proveli s njima, nego po onome što su u nama ostavili. Mirko Šagolj bio je jedan od takvih. Imao je nešto što se ne može naučiti. Neku toplinu u pogledu. Osmijeh koji je i u ozbiljnim vremenima zadržavao nešto dječačko. I onu rijetku sposobnost da čovjeku, čim ga upozna, ulije povjerenje. Čak i onda kada se s njim ne slažete. Možda upravo zato što ste osjećali da pred sobom nemate čovjeka koji govori da bi pobijedio u razgovoru, nego čovjeka koji govori zato što vjeruje u ono što govori.

Mirka sam poznavao mnogo godina. Naše prijateljstvo nije bilo od onih koja se svakodnevno potvrđuju. Nismo morali sjediti zajedno svaki dan da bismo znali jedan za drugoga. Nije bilo mnogo kafa, dugih sjedenja i praznih razgovora. Bilo je nešto dublje i tiše. Jedno međusobno prepoznavanje. A takva prijateljstva, čini mi se, najduže traju. Naše poznanstvo počelo je još prije rata. Ali tek su ratne godine pokazale koliko vrijede ljudi. Bosna i Hercegovina tada nije samo branila svoje gradove. Branila je pravo da postoji. U Sarajevu su granate padale po ulicama, ljudima i sjećanjima. Mi smo, svako na svoj način, pokušavali sačuvati ono što se moglo sačuvati. Ja sam tada pripremao veoma slušanu emisiju na talasima jedne radiostanice koja je nosila neobičan naziv “Susreti svjetova”. Bila je to, u neku ruku, naša mala veza sa svijetom. Sticajem prilika posjedovao sam satelitski telefon pa sam mogao uspostavljati veze s mojim kolegama po cijelom svijetu. U vremenu........

© Oslobođenje