Vedrana Rudan, ili kako govoriti istinu
ada ode neko važan, neko ko je u javnom prostoru pobuđivao stalnu pažnju svojim pisanjem, intelektualnim istupima i beskompromisnim stavovima, uobičajilo se da se na ovim našim prostorima iznova sukobljavaju koplja tumačenjan i vrijednosnih sudova te da se vodi mahom neuravnotežena rasprava o veličini ili njenom osporavanju. A da se pri tome uopšte ne uzima u obzir nastojanje da se nečije djelo sagleda u ukupnosti konteksta u kojem je nastajalo i okolnosti koje su uzrokovale da baš to djelo bude takvo kakvo jeste.
Nekrolozi su ili pljuvačine koje produbljuju animozitete ili limunade u kojima oni koji ostaju u životu nastoje putem onog umrlog istaknuti sebe, naglasitit da su baš oni bili u nekoj posebnoj vezi sa onim koga više nema. U našim životima prisustvo društvenih mreža otvorilo je cijeli jedan pandemonijum crnila koje se svakodnevno isporučuje ma o čemu bilo riječi.
Dakle, ta provala mišljenja i polumišljenja koje svako ima i vjeruje da je njegova zadnja, stvara jednu opštu kakofoniju, usljed koje se, nakon nekoliko dana buke, potpuno zanemaruje o čemu se ono uopšte govorilo i šta je bio povod tom govorenju. Ali to svakako kazuje više o nama koji ostajemo nego li svjedoči o onome ko se ispisao iz postojanja.
Čitajući ovih dana oproštaje od Vedrane Rudan na postjugoslovenskom kulturnom prostoru stiče se pak, uprkos svim zastranjenjima, utisak koliko smo ovdje silno željni glasova koji su nas u stanju prodrmati iz učmalosti u kojoj već decenijama tavorimo unesrećeni. Činjenica da je njena smrt izazvala toliko komentara, u širokom rasponu publike i prostora, pokazuje nam da ono što je Rudan radila jeste bilo govorenje koje se primalo, ono što su mnogi potajno željeli iskazati ona je bez uvijanja, bez dlake na jeziku, ustrajno govorila i pisala.
Drugim riječima, malo je ko u ovim kulturnim okvirima na taj način prekoračivao granice i nastojao........
