Tekst članka se nastavlja ispod banera

Alahu, ja, usamljeni vladar, umorio sam se šest stotina i nešto godina usred kršćanskog prostranstva. Ponekad, u najtežim satima, dvojim da nije moja krv začetak ovog užasa.

(...)
Učini da s ovog hladnog polja odstrane moju krv. I ne samo olovnu posudu, nego da okopaju svu zemlju s mjesta gdje je bio čador, tamo gdje su prve kapi poprskale zemlju. Bože, učini to, očisti sve blato oko mene, jer dovoljno je samo nekoliko kapi krvi da se sjećanje cijeloga svijeta zatvori.

Kad ti se država prostire unedogled, hirovi ti se sami po sebi rađaju. Velikima se često dopuštalo ono što se malima zabranjivalo. Mogli su Crnogorci htjeti premjestiti svoj glavni grad Cetinje, ali reci mi, gdje bi ga premjestili? Dvije milje dalje i jadan glavni gradić bi potpao pod kandže albanskog orla. Isto tako, Skopje, pa onda Sofija, za koju Bog zna što bi je čekalo: Rus ili Crno more.

Ismail Kadare, jedan iz plejade velikih europskih pisaca dvadesetog stoljeća, umro je u Tirani u 89. godini života. Rođen je na jugu Albanije, u gradu Gjirokastru, 1936. godine. (U istom gradu tridesetak godina ranije rođen je albanski diktator Enver Hoxha.) Djetinjstvo i Drugi svjetski rat, koji je proveo u rodnom gradu, opisao je u romanu "Kronika u kamenu". Šezdesetih godina radio je kao novinar i urednik. Sedamdesetih je bio zastupnik u albanskoj Narodnoj skupštini, u jednom od najbrutalnijih komunističkih režima. Godine 1990., pred sam pad komunističkog režima, dobiva azil u Francuskoj zbog "nepomirljivosti istinskog književnog stvaralaštva i diktature". "Pisac je prirodni neprijatelj diktature", izjavio je tada. U Francuskoj je ostao do 1999., kad se vratio u Albaniju, u Tiranu.

Prije pada komunističkog režima, dok je živio u Albaniji, zapadni kritičari su Kadarea slavili kao pisca koji se odupro nametnutim pravilima socijalističkog realizma. S druge strane, doživljavan je kao konformist, jer je kao zastupnik u Skupštini bio na neki način dio režima.........

© Bljesak.info