Tekst članka se nastavlja ispod banera

Književna biografija Tomislava Šarića jedna je od onih neobičnih priča čije konture kao da je iscrtavao neki od sudbinskih pisaca dvadesetog stoljeća, poput Borgesa. Uvjeren sam kako i najboljim poznavateljima hrvatske suvremene lirike malo ili nimalo znači ime Tomislava Šarića, pjesnika rođenog 1967. godine u Uskoplju. Riječ je o svojevrsnom paradoksu.

Malo je pjesnika ušlo na tako suveren način u svijet književnosti kao što je to slučaj sa Šarićem. Godine 1992., Šarić je dobio prestižnu Goranovu nagradu za mlade pjesnike za svoju zbirku "Rekonstrukcija događaja". Za svoju drugu i, za sada (?), posljednju objavljenu zbirku "Živjeti u Uskoplju" iz 1996. godine dobio je Hrvatsku književnu nagradu grada Karlovca Zdravko Pucak, namijenjenu pjesnicima mlađim od 27 godina. (Predsjednik žirija koji je Šariću dodijelio ovu nagradu bio je veliki hrvatski pjesnik Slavko Mihalić.)

Na početku, par Šarićevih stihova iz zbirke "Živjeti u Uskoplju", da bi barem donekle stekli uvid u Šarićevo pjesništvo.

Sumnja ili strah:

kula od karata ostaje uvijek i samo

kula od karata,

pa makar bila napravljena i od samih kečeva.

Pa makar karte bile i obilježene.

Riječ je o stihovima iz pjesme "Lektira (Fric K.-a gleda u mjesec)"

Tomislav Šarić se u ljeto 1992. godine, tjedan dana nakon što je diplomirao i par mjeseci nakon što je dobio Goranovu nagradu, vratio u rodni grad u kojem je u međuvremenu počeo rat, i ostao u njemu cijeli period rata, nakon čega se vratio u Zagreb, gdje i danas živi. Nedavno sam ga susreo nakon više od dvadeset i pet godina, nakon čega mi je poslao obje svoje zbirke. Njegovu debitantsku zbirku "Rekonstrukcija događaja" ranije nisam čitao. Odbor Goranove nagrade za ovu je zbirku ustvrdio kako "gotovo ni po čemu ne odaje autora bez iskustva". Ono........

© Bljesak.info