Tekst članka se nastavlja ispod banera

U nedjelju, 17. decembra ili prosinca, u Srbiji se održavaju vanredni parlamentarni izbori, isti takvi za Skupštinu Autonomne pokrajine Vojvodina i lokalni u 65 gradova, računajući i onaj najvažniji i najveći, dakle Beograd. Prvi puta od 2012. godine, Srpska napredna stranka kojom, uzgred rečeno, više ne predsjedava Aleksandar Vučić, ali joj je posudio ime za izbornu listu, nije sigurna u pobjedu, posebno ne nadmoćnu.

Vučića se ne tiče

Kada bi Srbija živjela u sadašnjosti, a ne malo u 1389., pa malo u 1991., ti bi se izbori i njihovi rezultati ticali samo njenih građana i građanki. No, kako je sve suprotno, tako ni za nas u Bosni i Hercegovini, ali ni za Kosovare i Crnogorce, naizgled nije nebitno ko će u ponedeljak ustati kao pobjednik. Samo naizgled, jer se ništa suštinski neće promijeniti sve i ako sadašnja vlast padne nekoj stvari za uši.

Vučića se, da ponovimo, ti izbori teorijski ne tiču: on je predsjednik kojem traje mandat, nije stranački lider i pozicija mu ne zavisi od toga ko će imati većinu u Narodnoj skupštini Republike Srbije, pa kao takav može nastaviti dijeliti ordenje i ispunjavati protokolarne obaveze čak i da SNS ne pređe izborni prag. Teorijom se, međutim, sve da objasniti, dok je sa praksom drugačije, pa je i Vučić najavio da će, ukoliko sadašnja opozicija pobijedi, raspisati i predsjedničke izbore na kojima će, u tom slučaju, izgubiti. Uostalom, ovog se vikenda i ne bira između onih koji zagovaraju socijalnu državu i ljutih neoliberala, već se isključivo glasa za ili protiv Aleksandra Vučića, a poslije šta bude.

Duboka država

Sa autokratima koji se vole predstavljati kao stabilokrati - Vučić je upravo to - je jedino dobro što su predvidljivi. Sa srpskom opozicijom je najgore što su predvidljivi i oni, dijelom iz ideoloških razloga, dijelom zbog onoga što će ih u slučaju pobjede dočekati kada dođu na posao.

Ima u sjajnoj srbijanskoj televizijskoj seriji „Porodica“ scena u kojoj Zoran Đinđić sa najbližim saradnicima nabraja na koga se mogu osloniti u pokušaju da Slobodana Miloševića utamniče barem zbog korupcije, ako ga već ne mogu ravno poslati u Haag. Na kraju i on i oni – i Đinđić i Čeda Jovanović i Beba Popović i tako dalje i tako redom – zaključe da jedino kontroliraju parlamentarnu većinu, a i nju jedva.

Sve, dakle, da je trenutna srpska opozicija najsjajnija u poznatom dijelu svemira i šire – no nije, da ne bude zabune – nju će, ukoliko pobijedi, dočekati duboka miloševićevsko-vučićevska država za čiju demontažu treba potrošiti barem pola mandata u najboljem slučaju. U izvjesnijem najmanje jedan, a u najrealnijem nekih osam godina.

Četiri rata

To je, međutim, manji problem od strukture onih koji vjeruju da će u noći sa nedjelje na ponedeljak slaviti uz trubače iz Guče. „Verujem da glasači svih opozicionih stranaka jesu za to da dekriminalizujemo zemlju i oslobodimo je korupcije, da su svi za to da se zaustavi divljanje cena, da su svi protiv nastavljanja preteranog zaduživanja, da su svi za slobodne medije, da svi smatraju da treba da podržimo domaću privredu, da treba da uložimo u poljoprivredu, da pomognemo našem narodu na Kosovu i Metohiji.... Stvari oko kojih se ne slažemo biće stavljene sa strane dok se posle oslobađanja medija ne održe fer i pošteni izbori“, kazao je za „Politiku“ Dragan Đilas, predsjednik Stranke slobode i pravde,........

© Bljesak.info