Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jučerašnje popodne zateklo me u kupnji tepiha. Ništa skupo, ništa mudro...s trogodišnjim djetetom tepih je potrošna roba, jer nema čega se taj neće dosjetiti da bi ga zamrljao, isprljao, izjeo ili raznio. No, svejedno, obradovala me činjenica da sam pri plaćanju umjesto pretpostavljenih 280 maraka, tepih platio 120 maraka manje, jer sam, kako reče ljubazna prodavačica, upao u popust. Sad, nije da nemam, ali nije ni da imam, pogotovo ne za razbacivanje. I obradovah se, baš se obradovah.

Kad je novac u pitanju, imam dojam da je svakome od nas izuzetno milo, ma s koliko god novca da raspolažemo, da nam se nešto popusti, da prođemo jeftinije, da kažemo – prošao sam k'o grom! Uostalom, čime god da se bavimo, koliko god da zarađujemo, na kakav god način, teži ili lakši, mi stjecali novac, sve je to plod našeg rada, znoja, zalaganja. Netko je u zamjenu za novac dao znoj, netko godine školovanja, netko obraz, netko nešto četvrto – i red bi bio da nam se to nekako vrati. A kad se vrati obilato, zadovoljstvo je potpuno!

Dva i dva nisu pet!

I tako, jednostavna je ta matematika u životu, baš kao ta moja kupnja tepiha, koja je završila slavodobitnom izjavom – sad mi neće biti puno žao ako ga mali majstor opet ubrzo pospe sokom, mlijekom ili mu šnita kruha padne naopako! Jednostavna matematika kaže – sve je lakše kad si prošao jeftinije! Lakše se prebole razne gluposti, lakše zažmiriš na jedno oko, lakše prečuješ neke stvari.

Znam da nas ima mnogo kojima se teško odvojiti od ovog grada, ove zemlje i ovih ljudi i običaja. Ima mnogo onih koji su napolju, a koji češće otvaraju Bljesak.info od mene, jer ih tamo u tuđini, uz sve benefite i mogućnosti, opet bije neka nostalgija, nešto ih vuče natrag. No, već spomenuti benefiti i mogućnosti ipak nekako ne daju tom divljem i iracionalnom zovu prirode, koji te svaki dan žulja iz malog mozga, da prevlada nad racionalnom matematičkom računicom – i ljudima ostane tek ona folklorna nada, javno izgovorena pod željom i namjerom da će, kad sve srede, kad zaokruže lajf, jednog dana opet nazad.

Ukruh naš svagdanji

Kad pitaš ljude ovdje zašto su još uvijek ovdje, pod uvjetom da im nije upala sjekira u med i na neku foru žive daleko iznad ikad zamišljenih mogućnosti, a ima nas takvih, no takvi su ipak rijeđa pojava, ljudi će vam kao razloge uglavnom navesti nama ljudima nedokučive razloge. Čak i oni koji realno jedva spajaju prvi i prvi. Ono maloprije spomenuto u nama, ono iracionalno, govorit će o nebu, suncu vodi i zraku, oni smjeliji govorit će o obožavanom mentalitetu, prijateljima i rodbini, o našem prostoru kao mentalitetskoj arkadiji gdje je našoj duši jedino dobro. Netko će spominjati kavu u podne, lagan i spor život, lagati pomalo sebi, a pomalo i drugima.

No, kad se spustiš u zonu racionalnog – a mnogi još uvijek plovimo u oblacima iracionalnog – a pogotovo kad ti netko naš izvana taksativno nabroji čime ga sve tamo društvo mazi dajući mu zauzvrat njegovog znoja, bude ti malo muka. Kod nas postoje navodno neke organizirane grupe ljudi koji su okupljeni u neka tijela koja se, kao, eto, trebaju baviti natalitetom i demografskom obnovom, no još uvijek ne naiđoh na konkretne korake.

Babo Natale

Kao i mnogo toga ovdje, riječ je o tijelima političke hladovine, formalnim grupama prežvakača šupljeg i dodavača u prazno. I jedino što od njih imamo je svako malo izražena zabrinutost da nas je sve manje i da se nešto po tom pitanju mora uraditi. I planovi koji nigdje ne postoje i koji se nikada, čak i ako negdje postoje, neće ostvariti.

A sad posve ozbiljno – da bi ostali i opstali - što se mora uraditi? Jednostavno, mora se tepih koji košta 280 moći ovdje kupiti za 160 maraka. Zašto? Jer si u popustu! A zašto si u popustu? Jer te ovo društvo treba. I tebe i tvoje dijete. I tvoju ženu. I još djece. I čitavu........

© Bljesak.info