Propovjedi za polnoćku su u crkvama na Zapadnoj Obali bile obilježene vapajima za primirjem i mirom, dok su jaslice urešene na način da su štalicu zamijenile krhotine armiranog betona, a mali Isus je položen u palestinsku kefiju.

Propalestinski izvori će često naglasiti kako su kršćani, baš kao i muslimanska palestinska većina, izloženi okupaciji i represiji izraelske države i vojske te da zbog toga iseljavaju, no valja uzeti u obzir kako su palestinski kršćani često viša i srednja klasa s kontaktima na Zapadu te se stoga lakše odlučuju za emigraciju. Uz to Hamasova vladavina uvelike je islamizirala Gazu. Premda je vodstvo pokreta negiralo umiješanost, odmah po njihovom dolasku na vlast zaredali su se napadi na gazanske kršćane, od kojih valja izdvojiti 2007. godinu i nikad razjašnjeno ubojstvo Ramija Ajada, vlasnika jedine kršćanske knjižare u Pojasu Gaze.

Iduće godine je konvoj od preko 400 kršćana izbjegao u Betlehem te se nikada nije vratio u Gazu, a izvedeni su i bombaški napadi na kršćanske škole. Također, treba reći da su još sredinom stoljeća Betlehem i Ramala imali jasne kršćanske većine te da je od 1950. do danas udio kršćana u Palestini pao s 15 na tek dva posto. Nasuprot tome, broj kršćana u Izraelu (od kojih nekih 25 posto nisu Palestinci) je u istome razdoblju porastao za 450% (jedina zemlja na Bliskome istoku gdje je došlo do rasta broja kršćana), tako da danas u Izraelu živi nekih 185 tisuća kršćana, a na Zapadnoj Obali (uključivši Istočni Jeruzalem) oko 50 tisuća te oko tisuću u Pojasu Gaze. Inače, ultraortodoksna, krajnja desnica, koja je dio Netanjahuove vladajuće koalicije, povezana je s uličnim vrijeđanjem, zastrašivanjem i nasiljem u Jeruzalemu kojemu su nerijetko izloženi lokalni kršćani raznih denominacija.

U međuvremenu se stanje na terenu usložnjava i zaoštrava. Propao je egipatski pokušaj novog dogovora razmjene talaca i zatvorenika, budući da je on pretpostavljao da će Hamas i Palestinski islamski džihad, u zamjenu za puštanje svih zatvorenika i trajno primirje, odustati od budućeg sudjelovanja u vlasti u Pojasu Gaze. Istovremeno, raste jaz između političkog vodstva Hamas u inozemstvu (u Kataru), koje je možebitno spremno se integrirati u PLO i time u buduću, revitaliziranu Palestinsku samoupravu, te gazanskog vodstva, usko povezanog s vojnim formacijama Al Kasamovih brigada koje (za sada) nije spremno na uzmak. Uključivanje u PLO bi značilo i spremnost na mirovne pregovore na temelju zelene linije, tj. granica priznatih 1949.

Netanjahu tvrdi kako su prethodni dogovori o razmjeni talaca za zatvorenike postignuti nakon demonstracije vojne i političke sile i odlučnosti, te da zbog toga nije moguće stati s ratom. IDF-ove operacije na jugu Pojasa impliciraju zauzimanje takozvanog koridora Philadelphi uz granicu s Egiptom te gazansku stranu graničnog prijelaza u Rafi. Međutim, takvo što bi dovelo u pitanje poštivanje uvjeta mirovnog sporazuma s Egiptom. Tel Aviv upravo Egipat vidi kao jednu od država koja bi trebala biti uključena u proces poslijeratne obnove i izgradnje Gaze. Kairo nije sklon sudjelovanju u upravi Pojasom, ali bi........

© tportal