U politološkoj literaturi nema jasnoga stava bi li stranke trebale biti demokratski ustrojene, bi li 'mala demokracija', ona unutarnja, trebala odražavati i podržavati onu 'veliku', izvanjsku. Prije nekoliko godina je studija o unutarstranačkoj demokraciji u Hrvatskoj (Goran Čular, Dario Nikić Čakar i Višeslav Raos) pokazala kako usprkos tome što su stranke uvelike prešle na model izravnog izbora vodstva stranke glasovanjem cjelokupnog članstva i toga da istaknuti članovi stranaka u istraživačkim intervjuima izražavaju želju za većom razinom unutarstranačke demokracije, u stvarnosti postoji izrazita nemoć običnih članova. Osim što je dio običnih članova relativno pasivan i nezainteresiran, stranke nemaju učinkovite mehanizme upravljanja unutarnjim sukobima, a u stranačkim sudovima časti sjede osobe koje već obnašaju druge stranačke dužnosti, što ih dovodi u sukob interesa.

Premda su pojedine stranke, poput SDP-a, predvidjele formiranje formalnih frakcija, u praksi prijepori oko sadržajnih pitanja često završe odlaskom ili isključenjem manjinske frakcije. Također, u stvarnosti u hrvatskim strankama pretežu osobni sukobi (oko moći i pozicija), koje se pak naknadno u javnosti i pred širim članstvom pokušava prikazati kao ideološka razmimoilaženja. Trenutne unutarstranačke procese u trima strankama valja, dakle, trezveno promatrati uzimajući u obzir navedene karakteristike unutarnjeg funkcioniranja stranaka.

Fokus je napustio........

© tportal