I pamuk bi nakon dvadeset godina provedenih na vlasti postao drzak i nevaspitan, a da neće grubo bakinačko sukno koje dere kožu i kada je najmekše. Ne zna čovjek šta bi najprije cijepao i parao – da li Blanušino svakodnevno preumljavanje, da li Stevandićevo skupštinsko mahnitanje, da li Stanivukovićevo preoravanje Vrbasa – ali srećom je predsjednik Dodik uvijek tu kada je ljudima najteže. Od tolikog materijala mogla bi da se sašije jedna doba ludačka košulja, ali kako toliko glava provući kroz jedan vratni izrez?

Predsjednik Dodik je nedavno – u svijetu društvenih mreža sve je nedavno: i dva dana, i dvije sedmice, i dva mjeseca – rekao kako bi on volio da svi ljudi u Republici Srpskoj mjesečno zarađuju deset hiljada maraka. Plemenita misao koju je odmah pokvarila naredna. Ali, veli predsjednik, i tada bi bilo onih koji bi kukali, koji bi jaukali i koji bi sve živo kritikovali. Takvima ni tolika plata ne bi bila dovoljna, jer su takvi vazda nezadovoljni. A kako uopšte do tolike plate? Predsjednik zna: moraju ljudi da rade, baš kao........

© Oslobođenje