Jedu mi se šnenokle. Ozbiljno, strasno i neobuzdano. Danima. I to one starinske koje mirišu na hladnu vaniliju. Kakve je pravila moja baka. U mojoj blizini više ih niko ne pravi, a ja nisam nikad ni pokušala. Ali da mi neko sada donese šnenokle na vrata, ne bih ih pojela. Ne, nisam na dijeti. Ko je praznicima na dijeti, da ga vidim? Nešto potpuno drugo je u pitanju.

Praznici su. Misli su mi sjetnije, a osmijeh blag. Tih dana moje uspomene i mirisi iz djetinjstva sjede pored mene na kauču. Neprekidno. Srećom imamo baš ogroman kauč i stanemo svi, malo se poguramo, doduše. I grmovi crvenih ribizli, med u saću, malecki lila karanfili koji ludo mirišu dvorištem, šnenokle, sutlijaš sa cimetom, štrudla sa makom i narandžasta velika šolja sa bijelim tufnama puna bijele kafe. Sjedim u tom vremeplovu i divno je. Nasmijano i jako tiho istovremeno.

Pa dobro onda, što ne bih jela šnenokle? Kad ih toliko volim. Zato što neke ljubavi i doživljaji treba da ostanu u mislima zauvijek. To sam shvatila jednom davno. I to u cirkusu, naravno. Gdje drugo?

Jednom baš poodavno javlja mi se moj drug S. Uvijek me zove Miki, čak i sada kada se........

© Nezavisne Novine