Srebrenica u jednom kvadratiću kalendara
Aveti čija biografija cveta isključivo onda kad sve oko njih gnjili ovih dana su se podsetile dana svog pupljenja: saksija iz koje su nikli – poslednja decenija prošlog veka – donela je dva dozrela ploda njihove visprene politike. Jedan je prijem Kosova u Savet Evrope, a drugi rezolucija o Srebrenici.
Imali su tako moćno diplomatsko sredstvo: besomučno šaranje Beograda grafitima i muralima koji tvrde ko je heroj i sanjivo prete buncanjem da se vojska (sastavljena, naravno, od tuđe dece, ne od njihove) vraća na Kosovo – kad tamo, u najneočekivanijem obrtu još od dana kad je sevnula vest da je Riki Martin gej, zidno-farbarska taktika nije predomislila svet.
Onaj svet spolja, to jest. Ali, hej, pa njemu nije ni bila namenjena.
To služi da se ovaj unutrašnji, domaći, zadrži u glibu ložačkih iluzija i slučajno ne skapira kako i dalje glasa za politiku koja ga je upropastila.
Svako ko ovo uviđa biće optužen da ne nosi dres otadžbine, tzv. autošovinizam i tako te leksičke virtuoznosti. Dobro, to smo razumeli, tako se svoj narod mrzi. Nego da vidimo kako se svoj narod voli.
Voli se onako kako ga voli režim – da ponovimo: isti onaj iz devedesetih, eno ih taksativno nomenklaturisanih na listi za beogradske izbore, samo bez Slobe – to je spisak........
© Danas
visit website