Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da, samo jednom, a tada posve zasluženo, prije točno deset godina. Brazil 2014., Papetova generacija, pobjeda protiv Irana, otpor Argentini, i da, nije bio ofsajd protiv Nigerije. Sve od tada, pa do sada, uglavnom, sivo je i sumorno.

I, iako bi svaka druga zemlja koja ne sudjeluje na Europskom prvenstvu, u nedostatku patriotskog naboja zbog nesudjelovanja vlastite reprezentacije, sve ono što se događa u Njemačkoj gledala razmjerno inertno, navijajući možda samo da bude što bolji nogomet i time veće uzbuđenje i spektakl uživanja u nogometnoj igri, Bosna i Hercegovina posve druga je priča.

Ovdje je svake dvije godine, plasirala se ili ne, bosanskohercegovački festival lokalne nesnošljivosti, netrpeljivosti i navijačkog pretjerivanja. Podvlačim, potpuno nevezano za plasman reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Da skratim, Bosna i Hercegovina obično ne ode, ali zato se plasiraju Srbija i, puno češće i obično puno žešće, Hrvatska. Na radost svih onih navijača u Bosni i Hercegovini koji za državnu reprezentaciju imaju sluha kao za gluho glamočko kolo, ali zato strasno ljube grb s ocilima ili crveno-bijelim poljima. Posebno ovi drugi, jer Hrvatska ne samo da se plasira, nego i zna otići daleko. Nedokučivo daleko.

Zašto pola države ne navija za državnu reprezentaciju, odnosno navija za Hrvatsku i Srbiju, ne treba nikome posebno crtati, osim ako nije u pitanju netko tko je prespavao zadnjih barem 30 godina. Ili se pravi da ih je prespavao. Ili se ne želi........

© Bljesak.info