Govoriti o Oluji i obilježavanju godišnjica te akcije ima tri strane. Jednu, o kojoj neću pisati u ovom tekstu, a u Bosni i Hercegovini smo je ove godine vidjeli u punom svjetlu u Mrkonjić-Gradu. To je strana priče o imperijalnom srpskom nacionalizmu koji se do danas pravi da ni u čemu nije sudjelovao, nijedan rat pokrenuo, vječno u ulozi žrtve i s alibijem Jasenovca, uz potpunu šutnju o Vukovaru, Dubrovniku, Srebrenici, Prijedoru, Višegradu, Sarajevu, Bijeljini i svim ostalim sredinama čije bi puko nabrajanje odnijelo čitavo dužinu kolumne. Narativ o toj lažnoj prošlosti po kojoj se ništa nije dogodilo do 4. 8. 1995, a ni nakon 7. 8. iste godine, nabolje su uobličili sad već tragikomični Studenti u blokadi, koji su uz fotografiju izbjegličke kolone napisali “Pamtimo 4-7. august 1995.” I to je suštinska istina. Službena i većinska Srbija ne pamti doslovno ništa drugo nego ta tri dana egzodusa. Kao da su oni pali s Marsa.

Međutim, ovdje me prvenstveno zanima ona druga strana, odnosno dvije stvarnosti u Hrvatskoj. Zemlji koja je ostvarila sve svoje geopolitičke ciljeve, uključujući i one........

© Oslobođenje