Ivana Ivanovic/PIXSELL

Obitelj je odlučila žrtvovati svoga sina u ime »višeg cilja«

Robert Jarni igrao je na poziciji lijevog beka i to sjajno. Jednostavno je znao em sačuvati svoju stranu od protivničkih napada, em letjeti tom svojom stranom sve tamo negdje do pred korner zastavicu da otamo uputi upotrebljiv centaršut put svojih napadača. Ono što je radio Jarni danas je standard kad se o bekovima govori, ma onomad je bilo skoro pa revolucionarno. Ne čudi stoga što se sastav one opjevane Ćirine generacije hrvatskih reprezentativaca nije mogao zamisliti bez Jarnija na lijevoj strani. Tu je Jarni bio doma. Tu je bio majstor. Tu se davao svojski. I tu se i natrčao, i nacentrirao, a bome znao je i neke antologijske golove zabijati. I bio nam je on i divan i krasan i prihvatljiv skroz dok je šprintao lijevom stranom i šutio.

I Jarni je, baš kao i mnogi iz te spomenute generacije Bobana, Prosinečkog, Asanovića… i u inozemstvu napravio zavidnu karijeru. Ma, kako je za nas malo sve što nije Real, Barcelona, Milan… njegova se igranja za španjolski Betis iz Seville spominju valjda samo najveći fanovi nogometa kao takvog. Lakše je pamtiti Jarnija u dresu Reala ili Juventusa. Boje što ih nose igrači Real Betisa ostale su samo Jarniju u dragoj uspomeni. I ne čudi to, i lako ga je razumjeti pogotovo ako kao i on imate te neke godine malo preko 50, taman da na početku druge polovice života shvatite koliko vrijedi prijateljsko okruženje i život s čim manje stresa. Što može biti ljepše za jednog našeg nogometaša pečalbara nego da ga doma i ne spominju dok on živi neke posve kvalitetne godine svoga nogometnog života.

Uglavnom, možda bi na Jarnija i zaboravili da se godinama kasnije nije pojavio u televizijskim studijima kao sukomentator i stručni gost za utakmice hrvatske reprezentacije. Ne pamti se doduše što je govorio, ali se pamte njegova odijela, recimo ono s debelim plavo-bijelim vertikalnim prugama. Puk mu se smijao, a ono Gianfranco Ferre. Uglavnom plovio je Jarni nekim........

© Novi List