Utakmica je bila jednako loša, koliko i dramatična i ne znam koja se minuta već igrala, čini mi se da je bila sredina drugog poluvremena, kad se kroz mikrofon kamera počelo probijati unisono navijanje čitavog stadiona, s poznatim povikom „Ubij Srbina“. I moram priznat da me, bez obzira što je koeficijent da se tako nešto ne dogodi bio ogroman, pa i bez obzira na to što sam se čak u jednom trenutku zapitao kako još nisu, svejedno iznenadilo u času kad se konačno dogodilo. Igrali su Hrvatska i Albanija, mjesto radnje je legendarni stadion u Hamburgu, dobar dio publike činili su gastarbajteri, bilo iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, s Kosova ili iz Albanije, ali tim ljudima koji su morali u emigraciju, jer nitko da se ne lažemo, u emigraciju ne ide od velike sreće u domovini, duša se napunila zajedničkim skandiranjem protiv Srba. To je prije svega tužno i ružno, a onda je i groteskno, ali je posljedica strukturalnog nacionalizma u kojem odrastamo svi na ovim........

© Peščanik