Tek sad, kad po treći put u Hrvatskoj gledamo reinkarnaciju neskrivenog desničarenja na vlasti, po prvi put shvaćam zašto nacionaliste toliko nerviraju oni koje smatraju Jugoslavenima i ljevičarima. Poraziš ih do temelja, rasturiš im sve što su stvarali desetljećima, izbrišeš im sve simbole, a oni se opet se opet vraćaju i nikako da odu.

Ne treba gajiti nikakve iluzije da je nacionalistička desnica ikada doživjela tako jasan poraz, kakvog je ljevica doživjela 1990. godine, niti se zanositi s time da su simboli i vrijednosti devedesetih, bilo gdje u postjugoslavenskim državama, zapravo bile ugrožene. Ali jeste došlo do nekakvog vidljivog diskontinuiteta s Tuđmanovom smrću i porazom njegovog HDZ-a 2000. godine, što je donekle ostalo u duhu vremena u Sanaderovom inicijalnom mandatu, kao što se jeste nešto opet zaustavilo nakon druge pobjede SDP-ove koalicije.

Međutim, radikalna desnica se prvo vratila na vlast s Karamarkovom pobjedom, tada u koaliciji s Mostom, da bi se upravo još jednom vratila kroz novoformiranu Vladu koju čine Plenkovićev HDZ i Domovinski pokret, stranka hadezeovih otpadnika, kojoj je jedina ideologija netrpeljivost prema Srbima. I sad se čovjek stvarno počne pitati hoće li ih se ikad riješiti.

Jasno je opet da takvo........

© Peščanik