Trebalo je vremena da čovjek shvati kako je vlastima svaka smrt onkološkog pacijenta ustvari olakšanje.

Veliko olakšanje, jer smrću se zatvore jedna usta koja traže lijek, traže priliku i šansu, traže kvalitetniji bar još jedan dan života, traže život. Zatvore se jedne oči koje pogledom mole, traže, žele, ispred čijih pogleda bježe odgovorni, sakrivaju se kao zmija otrovnica ispod kamena. Skrivaju se da ne vide poglede od kojih stijena puca, da ne čuju vapaje pred kojima i nebo i zemlja drhte.

Olakšanje im je svaka smrt zato što je jedno manje na listi čekanja za pametni lijek i imunoterapiju, jedno manje na terapiji citostaticima, jedno manje na hormonalnoj terapiji, kontrolnom ultrazvučnom pregledu, laboratorijskim pretragama... jedno manje. Nikako jedna majka manje, jedna kćerka manje, jedan otac manje, jer onkološki pacijenti za našu vlast nisu ljudi, nisu kćerke, majke, očevi, braća. Mi smo “jedno ono”.

Ustvari, jedan život manje, cifra u budžetu više.

Dugo je trebalo da to shvatimo, ali smo shvatili. Naši životi su opterećenje, teret, naše liječenje je skupo, naši životi nikome nisu važni. Ionako smo smrtno bolesni, pa sasvim je svejedno hoćemo li........

© Oslobođenje