Prije nekoliko tjedana, na letu iz Bostona za Frankfurt, sjedila sam pored dvojice mladih njemačkih studenata koji su prvi put posjetili Sjedinjene Države. Sedmodnevno putovanje podijelili su između New Yorka i Bostona, kombinacije gotovo udžbenički osmišljene za to da Europljaninu pokaže dva lica Amerike. New York s onim svojim neprestanim, gotovo agresivnim intenzitetom u kojem se sve čini ubrzanim za pola koraka u odnosu na ostatak svijeta, i Boston s europskim duhom, niskim ciglenim pročeljima i sveučilišnim ritmom koji podsjeća na Heidelberg ili Leuven više nego na bilo što američko. Oba su im se grada izuzetno dopala.

No jedna ih je stvar prilično zatekla - cijene. Oba se grada redovito nalaze na ljestvicama pet najskupljih američkih gradova, s cijenama koje za europskog studenta djeluju gotovo nestvarno. Nakon što mi je nabrojio nekoliko primjera koji su ga osobito iznenadili, moj sugovornik je zastao, slegnuo ramenima i postavio pitanje koje mu je očito cijelo putovanje stajalo na vrhu jezika: 'Pa kako ti ljudi uopće štede?'

To pitanje, koje recimo mladom Hrvatu vjerojatno ne bi bilo ni dvadeseto na umu pri prvom susretu s Manhattanom, sažima jedan od dubljih razloga zbog kojih se Europska unija, unatoč svim svojim potencijalima, ne uspijeva nametnuti u globalnim okvirima kao ekonomska velesila i čimbenik koji ostatak svijeta mora ozbiljno uvažavati.

Refleks štednje, taj duboko ukorijenjeni europski instinkt, nije naime samo osobina pojedinca. On je, kada se zbroji kroz stotine milijuna kućanstava, jedna od najmoćnijih ekonomskih sila kontinenta. Sila koja, paradoksalno, već desetljećima radi protiv same Europe jer, umjesto da financira njezin razvoj i unutarnji rast, najvećim dijelom napušta kontinent i odlazi tamo gdje su prilike za oplodnju kapitala veće, ponajprije u Sjedinjene Države. Europa, drugim riječima, ima svog konja za trku. Samo ga još uvijek nije ni osedlala ni zajahala.

Ekonomija koja je zaboravila na sebe

Ekonomska snaga Europske unije najčešće se mjeri brojkama koje na prvi pogled djeluju impresivno: zajedničkim bruto domaćim proizvodom usporedivim s američkim, jedinstvenom valutom koju koristi gotovo 350 milijuna ljudi te unutarnjim tržištem od oko 400 milijuna potrošača s kupovnom moći koja je među najvišima u svijetu. Tome valja dodati i činjenicu da su, prema klasifikaciji Svjetske banke, sve zemlje članice Unije svrstane u kategoriju visokorazvijenih ekonomija, što EU čini jedinstvenim blokom država takve gustoće prosperiteta. Po svim tim parametrima, Unija bi morala biti jedan od dva ili tri ključna pola globalne ekonomije, uz Sjedinjene Države i Kinu, te akter s kojim se pri svakoj važnijoj odluci računa kao s ravnopravnim sugovornikom.

U stvarnosti je situacija znatno drugačija. Europska unija u međunarodnim ekonomskim odnosima sve češće djeluje kao akter koji reagira, a sve rjeđe kao onaj koji oblikuje. Razlog tome nije nedostatak veličine, već način na koji je europski ekonomski model desetljećima bio konstruiran. Umjesto da svoju snagu crpi iz........

© tportal