Aleksandru Vučiću osobito je važno naglasiti jednu stvar: on ne skraćuje mandat. Rekao je to u svibnju, kada je prvi put najavio podnošenje ostavke, a ponovio u nedjelju navečer, kada je to i formalno učinio. 'Podnosim ostavku jer tako piše u Ustavu. Neću nikoga obmanjivati kao što je to činio Boris Tadić', rekao je u posljednjem činu aktualnog mandata koji je, tvrdi, prekinuo da bi izborna utakmica bila ravnopravna, a on se mogao natjecati za premijera.

Strogo pravnički gledano – a to bi valjda trebao znati, ipak je završio pravo – Vučić je u pravu. U nedjelju nije izveo akrobaciju koju je Tadić izveo 5. travnja 2012. godine, 'skrativši mandat' da bi se prijevremeni predsjednički izbori održali s parlamentarnima, pokrajinskima i lokalnima.

Trebao je to biti manevar kojim će Tadić svoju popularnost pretočiti u još jedan predsjednički mandat i pomoći Demokratskoj stranci, a završio je upravo suprotnim ishodom – porazom od Tomislava Nikolića, čime je tapecirao put Vučićevoj eri.

SNS je nekoliko mjeseci poslije preuzeo vladu, a Vučić postao prvi potpredsjednik i ministar obrane. Dvije godine kasnije bio je premijer, a 2017. predsjednik. Četrnaest godina nakon Tadićeve hazarderske političke oklade, koja mu je eksplodirala u rukama, Vučić napušta predsjedničku funkciju da bi ponovno pokušao postati premijer.

Povijest se rijetko ponavlja, ali često ima vrlo razvijen smisao za ironiju.

Nije važna fotelja, važan je čovjek

U toj selidbi između funkcija teško je ignorirati ruski uzor, mada bi bilo pogrešno izjednačiti političke sustave Srbije i Rusije. Vladimir Putin 1999. godine postao je premijer, 2000. predsjednik, 2008. ponovno premijer, a 2012. opet predsjednik. Tri prijelaza između dvije fotelje imaju jednu konstantu: mjesto s kojeg se u danom trenutku upravlja državom jest mjesto na kojem sjedi Putin.

Kad su i te akrobacije postale nepotrebne, ustavnim promjenama 2020. resetiran je broj njegovih dotadašnjih mandata, čime mu je otvorena mogućnost da ostane predsjednik do 2036. godine.

Vučićeva putanja ima sličnu političku logiku, iako ne iste razmjere ni institucionalni kontekst. Funkcije su se mijenjale, premijeri dolazili i odlazili, vlade rekonstruirale, ministri smjenjivali, izbori raspisivali prije vremena, ali pitanje tko je središte političkog sustava gotovo se nikad nije postavljalo.

Kada je bio premijer, bio je najmoćniji čovjek Srbije. Kada je postao predsjednik, u parlamentarnoj republici, u kojoj predsjednik nema izvršne ovlasti........

© tportal