Amir Sužanj: Ništa nas ne smije iznenaditi

Čudo jedno kako smo mi nacija spremna za svaku vrstu globalne krize ili nekog planetarnog vanrednog stanja. Iranci nisu stigli još ni da zatvore Hormuški tjesnac, a mi smo se, preduzimljivi i oprezni kakve nas je dragi Bog dao, buljucima nakamarali na benzinske pumpe. Slilo se pod limene krovove pumpi i staro i mlado, kašljivo i nejako, stvarajući gužve ne bi li kako napunili što više goriva.  

Neki su, bogami, pokazujući da su zadivljujuće praktični, sa sobom doteglili i razne kanistere za vodu, sve po četrdesetak, pedeset litara, bijesni na ove nedosjetljive i površne proizvođače vozila što ne prave rezervoare u koje stane bar petsto litara, pa da se čovjek osigura, zlu ne trebalo, za sljedeću godinu dana. Napunili smo garaže, podrume, potkrovlja, nagurali kanistere i u prostore pod stepenicama, ma sve je toliko zapaljivo i eksplozivno, ne daj Bože da neko šibicu baci, pola stanovništva odletjelo bi u nebesa i izgorjelo u benzinskom ognju, zajedno sa pripadajućim nekretninama. Ali neka smo se mi snabdjeli, dok to potrošimo valjda će i dragi Bog dati da ovaj rat prestane, a možda će i njegove kreatore đavo nekud odnijeti da više ne prepadaju planetu energetskim kolapsom i enormnim poskupljenjima goriva.

Ova energetska događanja naroda na benzinskim pumpama podsjetiše nas na prve dane korone, kad smo isto ovako spremno i temeljito nagrnuli u prodajne centre grabeći sve što nam stigne pod ruku – vreće brašna i šećera, pakete ulja i drugih nužnih potrepština sa elementarnog spiska potrošačke korpe za ne daj Bože. Mogli su se tih dana vidjeti razni epski prizori:  čitave porodice – domaćin, domaćica i četvoro-petoro djece razvijeno u strijelce, sve jedno drugom do uha, kako nose pune kese svega i svačega, poneki sitan i žgoljav starčić koji se na drhtavim nogama povija pod teretom velike vreće brašna ili neka otresita dobrodržeća tetka poluteške........

© TIP