Splitska politička scena krajnje je živopisna, a umnogo je obilježava jedinstvena navada Splićana da lokalnoj vlasti nikad ne ponove podršku na idućim izborima. Na desnici to pojačava strast za simboličkim osvajanjem grada i obilježavanjem osvojenog teritorija, sve u strahu od povratka njegova crvenog, lijevog nasljeđa.

Tako je Željko Kerum svojedobno progurao podizanje tragikomičnog spomenika Franji Tuđmanu na kraju Rive, a aktualna koalicija – opet HDZ-a i Keruma – gura spomenik papi Ivanu Pavlu II. na drugom kraju Rive. Formalno, na Rivi nisu ni zavoj iznad pothodnika gdje je Tuđman ni predložena lokacija za papu pred sv. Franom, no riječ je o istom urbanističkom potezu.

Što biste sljedeće trebali pročitati

Ideja o podjeli BiH nad kojom se svi sada zgražaju zapravo predstavlja službenu politiku Hrvatske

Kako žive strani radnici u Hrvatskoj: Ovo je cijeli životni prostor za tri žene, zajedno spavaju, ovdje im je i ormar

Visina Vlade Kalembera iznenadila je mnoge: 'Sada sam jedan centimetar manje'

Splitska opozicija vjerojatno će ugroziti vladajuću većinu na ovoj temi, ali samo u raspravi o urbanističkom rješenju i lokaciji. Ta rasprava je važna, ali znatno manje od ključnog pitanja: čemu uopće spomenici nacionalnim i vjerskim vođama (pritom još figurativni) u 21. stoljeću? Takvi spomenici su apsurdni i anakroni, dapače posvađani sa svojim vremenom. Proizvod su provincijalnog mentaliteta koji ne komunicira ni s čim izvan vlastita svijeta. Oba su spomenici duhu devedesetih u kojima je Split doživio moralnu, ekonomsku, socijalnu i sportsku devastaciju.

Za to očito više nikog nije briga. No to ne mijenja činjenice koje su se dogodile. Kompletna industrija Splita u devedesetima je izručena Kutli i Orešaru, nakon čega je nestala. Izuzetak je bio škver, ali i on je postupno gašen. Zbog........

© Telegram