Uvod i dijelovi trećeg poglavlja iz knjige „The Future of Nostalgia“, Basic Books, 2001, gdje autorka posjećuje zamišljene domovine rusko-američkih umjetnika Vladimira Nabokova, Josifa Brodskoga i Ilje Kabakova. Preuzeto iz časopisa Matice hrvatske „Kolo“, broj 2, ljeto 2003. Napomena: u ovom tekstu su izostavljene fusnote. Knjigu u celini je 2005. u Beogradu objavila Geopoetika. Tekst Svetlane Slapšak o autorki.

1. Nostalgija kao tabu?

U ruskim novinama pročitala sam priču o nedavnom povratku kući. Nakon otvaranja ruskih granica, njemački bračni par krenuo je prvi put posjetiti Königsberg, rodni grad svojih roditelja. Königsberg, jednoć bastion srednjovjekovnih teutonskih vitezova, nakon rata se pretvorio u Kalinjingrad, tipično sovjetsko gradilište. Među ruševinama toga grada iz pruske prošlosti preostala je usamljena gotička katedrala bez kupole kroz koju kiša lagano sipi po nadgrobnom kamenu Immanuela Kanta. Muškarac i žena šetali su Kalinjingradom malo toga prepoznajući sve dok nisu došli do rijeke Pregolje gdje ih je miris maslačaka i sijena podsjetio na roditeljske priče. Ostarjeli muškarac kleknuo je na rub rijeke kako bi umio lice u vodi svojih predaka. Vrisnuvši od bola ustuknuo je od Pregolje dok ga je koža na licu žarila.

„Jadna rijeka“, sarkastično je primijetio ruski novinar. „Samo zamislite koliko je smeća i otrovnog otpada istovareno u nju…“ Ruski novinar nimalo ne suosjeća s njemačkim suzama. Dok je čežnja općenita, nostalgija može biti podijeljena. Sam grad Kalinjingrad – Königsberg nalik je zabavnom parku punom izgubljenih iluzija. Za čime je čeznuo bračni par, za starim gradom ili za pričama iz svojeg djetinjstva? Kako netko može čeznuti za domom koji nikad nije imao? Muškarac je čeznuo za obrednom kretnjom iz filmova i bajki kojom bi obilježio svoj povratak kući. Sanjao je o tome kako će ispraviti čežnju završnim činom iskazivanja svojeg pripadanja. Obuzet nostalgijom potpuno je zaboravio svoju istinsku prošlost. Varka mu je ostavila opekotine na licu.

Nostalgija (od riječi nostos – povratak kući i algia – čežnja) čežnja je za domom koji više ne postoji ili koji nikada nije niti postojao. Nostalgija je osjećaj gubitka i prognanstva, ali je isto tako i romanca s vlastitom maštom. Čeznutljiva ljubav može opstati samo u vezi na daljinu. Filmski prikaz nostalgije sastoji se od dvostrukog prikaza ili od slaganja dviju slika – doma i tuđine, prošlosti i sadašnjosti, snova i svakodnevice. U onom trenutku kad ih pokušamo spojiti u jednu jedinu sliku, slomit će okvir, odnosno sagorjeti površinu.

Ne bi nam palo na pamet zatražiti recept protiv nostalgije. Pa ipak, u sedamnaestom stoljeću, nostalgija je bila jedna od izlječivih bolesti, srodna običnoj prehladi. Švicarski su liječnici vjerovali da opijum, pijavice i boravak u Alpama mogu odagnati znakove nostalgije. Do dvadeset prvog stoljeća ta prolazna bolest pretvorila se u neizlječivo suvremeno stanje. Dvadeseto stoljeće počelo je futurističkom utopijom i završilo nostalgijom. Šezdesetih je godina prošlog stoljeća optimistička vjera u budućnost odbačena poput zastarjele svemirske letjelice. Nostalgija sama po sebi ima utopističke dimenzije, ali više nije usmjerena prema budućnosti. Katkada nije usmjerena ni prema prošlosti, nego radije gleda postrance. Nostalgični se osjećaji guše unutar uobičajenih granica vremena i prostora.

Suvremena ruska izreka kazuje da je prošlost postala nepredvidljivija od budućnosti. Nostalgija ovisi o toj čudnoj nepredvidljivosti. U stvari, nostalgičarima cijeloga svijeta bilo bi vrlo teško reći za čime točno čeznu – za Svetim Drugdje, za drugim vremenom, za boljim životom. Zamamljiv predmet nostalgije općepoznato je neuhvatljiv. Osjećaj podvojenosti prožima popularnu kulturu dvadesetoga stoljeća u kojemu se tehnički napredak i posebni efekti često rabe da se oživi slike iz prošlosti, od Titanika koji tone do umirućih gladijatora i izumrlih dinosaurusa. U neku ruku, napredak ne samo da nije izliječio nostalgiju, nego je doveo do njezina pogoršanja. Globalizacija je na sličan način potpomogla jačanju veza s određenim mjestom. Na kontrapunktu naše opčinjenosti kibernetikom i zbiljskim globalnim selom, svjetska epidemija nostalgije ne jenjava, ne gasi se osjećajna žudnja za zajednicom sa zajedničkim sjećanjem ni čežnja za stalnošću u razdijeljenom svijetu. Nostalgija se neizbježno ponovno pojavljuje kao obrambeni mehanizam u vremenu ubrzanog životnoga ritma i povijesnih preokreta.

Ipak, što je nostalgija prisutnija, to se snažnije poriče. Nostalgija na neki način predstavlja lošu riječ, u najboljem slučaju, ljubaznu uvredu. „Nostalgija je za sjećanje isto što i kič za umjetnost“, piše Charles Maier. Riječ nostalgija često se upotrebljava s neuvažavanjem. „Nostalgija… je u biti povijest bez krivnje. Naslijeđe je nešto što nas prožima ponosom prije nego sramom“, piše Michael Kamen. U tom smislu nostalgija znači odreći se osobne odgovornosti, vratiti se kući bez osjećaja krivnje, moralni i umjetnički neuspjeh.

Isto tako sam i sama dugo imala predrasude prema nostalgiji. Sjećam se kako su me stranci često pitali nakon što sam 1981. emigrirala iz Sovjetskog Saveza u Sjedinjene Države, nedostaje li mi moja zemlja, a ja nikada nisam znala što odgovoriti. „Ne, ali to nije onako kako vi mislite“, odgovarala bih, ili pak „Da, ali to nije onako kako vi mislite“. Na sovjetskoj granici su mi rekli da se više nikad neću moći vratiti. Zbog toga mi se nostalgija činila kao gubitak vremena, kao nedopušteni luksuz. Tada sam na pitanje „Kako si?“ samo naučila odgovoriti izvježbanim „Dobro“ umjesto ruskom zaobilaznom raspravom o nepodnošljivim tonovima sivog u životu. U to vrijeme, položaj „stranog državljanina s boravištem“ činio se kao jedini odgovarajući oblik osobnosti koji sam polako počela prihvaćati.

Tek poslije, kad sam razgovarala s iseljenicima, a posebno s onima koji su napustili zemlju pod teškim osobnim i političkim okolnostima, shvatila sam da je nekima od njih nostalgija predstavljala tabu: nešto poput nevolje Lotove žene, strah da bi te pogled unatrag mogao zauvijek paralizirati i pretvoriti u stup soli, bijedan spomenik vlastitog teškog jada i ništavosti odlaska. Opće je poznato da je prvi val iseljenika vrlo često nesentimentalan i da potragu za korijenima ostavlja u naslijeđe svojoj djeci i unucima, neopterećenima problemom viza i boravišnih dozvola. Nekako, što je dublji gubitak to je teže uključiti se u javno žalovanje. Imenovanje tih skrovitih čežnji izgledalo bi kao oskvrnjenje koje bi smanjilo gubitak na najmanju moguću mjeru.

Nostalgija me obuzela na posve neočekivan način. Deset godina nakon odlaska, ponovno sam se vratila u svoj rodni grad. Fantomi poznatih lica i fasada, miris kotleta koji se peku u zakrčenim kuhinjama, zadah mokraće i vlage u predvorjima koja propadaju, siva izmaglica nad rijekom Nevom, krš prepoznavanja – sve me to dotaknulo i ostavilo nijemom. A ono što me najviše pogodilo, bio je posve drukčiji osjećaj vremena. Činilo se kao putovanje u drugu vremensku zonu gdje svi kasne, ali na neki način uvijek ima dovoljno vremena. (Na sreću ili na žalost, taj je osjećaj vremenskog obilja vrlo brzo nestao za vrijeme perestrojke.) Višak vremena za razgovor i razmišljanje bio je izopačena posljedica socijalističke ekonomije: vrijeme nije bilo dragocjena roba, nedostatak privatnog prostora dopustio je ljudima privatizaciju upotrebe svojeg vremena. Osvrnuvši se unatrag, i to najvjerojatnije nostalgično, pomislila sam da je upravo taj lagani ritam vremena za razmišljanje učinio mogućim san o slobodi.

Shvatila sam da nostalgija nadilazi individualnu psihologiju. Na prvi pogled nostalgija je čežnja za mjestom, ali zapravo, ona je žudnja za drugim vremenom – za vremenom našeg djetinjstva, za sporijim ritmom naših snova. U širem smislu, nostalgija je pobuna protiv suvremene ideje vremena, vremena povijesti i napretka. Nostalgičar želi izbrisati povijest i pretvoriti je u privatnu ili zajedničku mitologiju kako bi ponovno posjetio vrijeme kao da je prostor, odbijajući se predati neopozivosti vremena koje muči čovjeka kao takvog.

Paradoks je nostalgije u tome što nas čežnja može učiniti punim suosjećanja prema ljudima iz naše okoline, ali u onom trenutku kad pokušamo ispraviti čežnju pripadanjem, kad shvatimo gubitak i ponovno pronađemo osobnost, vrlo često razdijelimo puteve i tu prestaje uzajamno razumijevanje. Algia – čežnja – ono je što dijelimo dok je nostos – povratak kući – ono što nas dijeli. To obećanje da ćemo ponovno izgraditi idealni dom u srži je mnogih utjecajnih ideologija današnjice, dovodeći nas u iskušenje da odustanemo od kritičkog razmišljanja u korist osjećajnih veza. Opasnost koju krije nostalgija u tome je što nas navodi na to da brkamo zbiljski dom i onaj nestvarni. U krajnjem slučaju može stvoriti fantomsku domovinu čija dobrobit zahtijeva spremnost na umiranje ili ubijanje. Nepromišljena nostalgija stvara čudovišta. Ipak je, sam taj osjećaj, žaljenje zbog iseljenja i privremene neopozivosti te činjenice, u samoj srži današnjih prilika.

Nostalgija koja me ovdje zaokuplja nije samo pojedinačna bolest, nego izvanjski znak našega doba, povijesni osjećaj. Ona nije nužno suprotstavljena suvremenosti i pojedinačnoj odgovornosti, nego je prije vršnjak suvremenosti. Nostalgija i napredak su kao Jekyll i Hyde: jedno drugom su alter ego. Nostalgija nije samo izraz čežnje vezane za određeno mjesto, ona je ishod novog razumijevanja vremena i prostora koje je omogućilo podjelu na „lokalno“ i „univerzalno“.

Izljevi nostalgije često slijede revolucije: Francusku revoluciju iz 1789, Rusku revoluciju i nedavne „baršunaste revolucije“ u Istočnoj Europi pratila su politička i kulturna očitovanja čežnje. U Francuskoj nije samo negdašnji režim doveo do revolucije, nego je na neki način revolucija stvorila stari vladajući poredak, dajući mu oblik, smisao svršetka i pozlaćenu auru. Slično tome, revolucionarno razdoblje perestrojke i kraj Sovjetskog Saveza prikazali su sliku posljednjih sovjetskih desetljeća kao vrijeme mirovanja ili pak kao sovjetsko zlatno doba postojanosti i stalnosti, moći i „sređenosti“, a to mišljenje i danas prevladava u Rusiji.

Ipak, nostalgija koju ovdje istražujemo nije uvijek nostalgija za starim načinom života ili za srušenim carstvom, nego i za neostvarenim snovima iz prošlosti i pogledima na budućnost koji su zastarjeli. Povijest nostalgije nam ne omogućuje samo da se osvrnemo unatrag na suvremenu povijest kao na razdoblje u potrazi za novostima i tehnološkim napretkom, nego nas vodi i do neostvarenih mogućnosti, nepredviđenih obrata i raskrižja.

Nostalgija se ne odnosi uvijek na prošlost; ona može gledati unatrag, ali i unaprijed. Predodžbe budućnosti određene potrebama sadašnjosti imaju izravan učinak na buduću stvarnost. Zbog razmatranja budućnosti preuzimamo odgovornost za svoje nostalgične priče. Budućnost nostalgične čežnje i naprednog mišljenja u središtu je mojeg istraživanja. Za razliku od melankolije koja se ograničuje na stupanj pojedinačne svijesti, nostalgija se temelji na odnosima pojedinačnih životopisa i biografija grupa ili naroda, između osobnog i zajedničkog sjećanja.

U stvari, postoji uobičajeno kritičko razmišljanje o suvremenom stanju koje u sebi uključuje nostalgiju i koje ću nazvati izvanmodernim. Prilog izvan zbunjuje našu usmjerenost, prije nas vodi u istraživanje zasjenjenih strana i stražnjih ulica nego izravnih putova napretka; omogućuje nam da krenemo zaobilaznicom od već utvrđenih povijesnih prikaza dvadesetog stoljeća. Izvanmodernizam nam nudi kritiku suvremene opčinjenosti novim i kritiku ništa manje suvremenog, ponovnog iznalaženja tradicije. U smislu izvanmodernog, razmišljanje i čežnja, otuđivanje i sklonost idu zajedno. Štoviše, za neke izvanmoderniste dvadesetog stoljeća porijeklom iz neobičnih poredaka (tj. onih koje često drže rubnim ili provincijskim u odnosu na glavnu kulturnu struju, od Istočne Europe do Latinske Amerike) kao i za mnoge raseljene ljude iz svih krajeva svijeta, stvaralačko ponovno razmišljanje o nostalgiji nije bilo samo umjetničko sredstvo već strategija opstanka, način da se dobije smisao od nemogućnosti povratka kući.

Najopćenitije su vrijednosti globalizma kao izvezene robe diljem svijeta novac i narodne kulture. I nostalgija je obilježje globalne kulture, ali zahtijeva drukčije vrijednosti. Uostalom, osnovne riječi koje određuju globalizam – napredak, suvremenost i zbiljska stvarnost – smislili su pjesnici i filozofi: napredak je skovao Immanuel Kant; imenica suvremenost tvorevina je Charlesa Baudelaira; a zbiljsku stvarnost prvi je zamislio Henri Bergson, a ne Bill Gates. Samo, Bergsonova definicija zbiljske stvarnosti odnosi se na stupnjeve svijesti, moguće dimenzije vremena i na stvaralaštvo, što čini izrazito i jedinstveno ljudsko područje.

U svakom slučaju, kad se radilo o nostalgiji, liječnici osamnaestog stoljeća, u nemogućnosti da odrede njezino točno žarište, preporučivali su pomoć pjesnika i filozofa. Unatoč tome što nisam ni pjesnik ni filozof, odlučila sam napisati povijest nostalgije, izmjenjujući kritičko mišljenje i pripovijedanje, nadajući se da ću uhvatiti ritam čežnje, shvatiti njezine primamljivosti i zamke. Nostalgija govori u zagonetkama i rebusima tako da se pojedinac mora s njima suočiti kako ne bi postao njezina sljedeća žrtva – ili onaj kojeg prinosi kao žrtvu.

Proučavanje nostalgije ne pripada nijednoj određenoj znanosti: ono frustrira psihologe, sociologe, teoretičare književnosti i filozofe, čak i računalne znanstvenike koji su mislili da su se odmakli od svega toga – sve dok i oni sami ne pronađu utočište na svojim domaćim početnim stranicama i preuzmu cyber-pastoralni rječnik globalnog sela. Krajnje preobilje nostalgičarskih rukotvorina koje je zabavljačka industrija iznijela na tržište uglavnom kao slatku konfekciju, odražava strah od neukrotive čežnje i neprilagođenog vremena. Prezasićenje u ovom slučaju podcrtava osnovnu nezasitnost nostalgije. Sa smanjenjem uloge umjetnosti u zapadnim društvima područje zbunjenog istraživanja čežnje – bez brzog fiksa i sredstava za ublažavanje boli uvaljanih u šećer – osjetno je iščeznulo.

Nostalgija nas muči svojom temeljnom podvojenošću; to je kao ponavljanje neponovljivog, materijalizacija nematerijalnog. Susan Stewart piše da je „nostalgija ponavljanje koje oplakuje nevjerodostojnost svih ponavljanja i odriče sposobnost ponavljanju da pobliže odredi osobnost“. Nostalgija zacrtava prostor u vremenu i vrijeme u prostoru te sprečava razlikovanje subjekta i objekta; ima lice Janusa, ona je poput mača s dvije oštrice. Kako bi se iznijeli na vidjelo dijelovi nostalgije potrebno je imati dvojnu arheologiju sjećanja i mjesta, kao i dvojnu povijest privida i stvarnog iskustva.

Slijedit ćemo put nostalgije od pastoralnog prizora romantičnog rodoljublja dogradskih ruševina suvremenosti, od poetskih krajobraza svijesti do kibernetskog svemira i svemirskog prostora. Umjesto čarobnog izlječenja nostalgije, ponuđeno je tumačenje koje bi moglo osvijetliti neke mehanizme zavođenja i manipulacije koje rabi nostalgija. Ovdje razlikujemo dva oblika nostalgije: onaj koji nas vraća u prijašnje stanje i onaj koji nas navodi na razmišljanje. Nostalgija koja nas vraća u prijašnje stanje ističe nostos i pokušava kroz povijest ponovno izgraditi izgubljen dom. Algia, čežnja kao takva, pomaže bujanju misaone nostalgije i odgađa povratak kući – čeznutljivo, ironično, beznadno. Nostalgija koja nas vraća unatrag ne misli o sebi kao o nostalgiji, nego prije kao o istini i tradiciji. Misaona nostalgija boravi u podvojenosti ljudske čežnje i pripadanja bez straha od proturječnosti suvremenog doba. Nostalgija koja nas vraća u prošlost štiti apsolutnu istinu dok je misaona nostalgija dovodi u sumnju.

Nostalgija koja čezne za prijašnjim stanjem nalazi se u srži nedavnih narodnih i religioznih buđenja; ona poznaje dva glavna zapleta – povratak podrijetlu i zavjeru. Misaona nostalgija ne slijedi nikakav zaplet, nego istražuje način na koji se mnogo mjesta nastanjuje odjedanput i na koji se zamišljaju različite vremenske zone; ona voli pojedinosti, a ne znamenje. U najboljem smislu, takav oblik nostalgije može predstavljati moralni i stvaralački izazov, a da ne bude samo izgovor za ponoćne melankolije. Takvo nam tumačenje nostalgije dopušta razlikovati narodno sjećanje zasnovano na usamljenom planu nacionalnog identiteta i društveno sjećanje koja se sastoji od zajedničke okosnice što označuje, ali ne i određuje pojedinačno sjećanje.

Zatim se usmjeravam na gradove i postkomunističke uspomene. Fizički prostor gradskih ruševina i gradilišta, ostataka i antikviteta, obnavljanje povijesnog naslijeđa i propadanje betonskih građevina podignutih u međunarodnom stilu utjelovljuju nostalgične i protunostalgične slike. Nedavno ponovno otkriće gradske osobnosti upućuje na izbor između suprotstavljanja lokalne i globalne kulture i nudi novu vrstu regionalizma – lokalni internacionalizam. S ruba ćemo pogledati na europski san, ekscentričnu viziju eksperimentalnog građanskog društva i estetski, prije nego tržišni, liberalizam. Nasuprot zapadnjačke pragmatične izvršne veze s idejom „Europe“, stav „Istoka“ običavao je biti romantičniji: veza s Europom zamišljena je kao ljubavna pustolovina sa svim mogućim varijacijama – od neuzvraćene ljubavi do autoerotizma. Nije se euro, nego eros izdignuo nad metaforom Istočno-Zapadne razmjene. Do godine 2000. taj je romantični pogled Zapada određen snom pokusne demokracije i, u puno manjoj mjeri, iščekivanjem kapitalističkog slobodnog tržišta, dobrano zastario i nadomješten trijeznijom autorefleksivnošću.

Istražujem zamišljene domovine prognanika koji se nikada nisu vratili. Puni čežnje za domovinom, a u isto vrijeme već bolesni od nje, razvili su osebujan način intimnosti u dijaspori – estetiku otuđivanja i čežnje. Istražit ćemo zamišljene domovine rusko-američkih umjetnika Vladimira Nabokova, Josifa Brodskoga i Ilje Kabakova – i proviriti u njujorške domove ruskih useljenika koji pomno čuvaju i paze na svoje uspomene u dijaspori, ali i ne pomišljaju na stalni povratak u Rusiju. Ti se useljenici sjećaju svojih starih domova, zatrpani staromodnim predmetima i lošim uspomenama žudeći za društvom bliskih prijatelja i drugim ritmom života koji im je na prvom mjestu omogućio da sanjaju o svojem bijegu.

Proučavanje nostalgije neizbježno nas usporava. Na kraju krajeva, nešto je ugodno zastarjelo u toj ideji čežnje. Čeznemo da produžimo svoje vrijeme, da ga oslobodimo, da sanjarimo, do svih osebujnosti odolijevajući izvanjskim pritiscima i treperavim ekranima računala. Kroz svoj neoprani prozor vidim šareni list kako pleše u sumraku. Na telefonskom stupu, nakon izvedbe svojega smrtonosnog skoka, ukočila se vjeverica, sve vjerujući da je neću ugledati ako se ne bude micala. Oblak iznad mojeg računala polako se miče odbijajući preuzeti onaj oblik koji mu želim dati. Nostalgično je vrijeme ono izvanvremensko vrijeme sanjarenja i čežnje koje nekome ugrožava raspored i radne navike pa čak i kad taj netko radi na nostalgiji.

2. O intimnosti u dijaspori

Kada smo kod kuće nema potrebe govoriti o tome. „Biti kod kuće“ – byt’ doma – pomalo je gramatički neispravan izraz u mnogim jezicima. Znamo kako to reći na našem materinjem jeziku. Biti kod kuće znači znati da su stvari na svome mjestu, a tako i vi; to je stanje duha koje ne ovisi o trenutačnoj lokaciji. Dakle, objekt čežnje nije ono mjesto koje se zove dom, nego taj osjećaj bliskosti sa svime što postoji; to nije prošlost općenito nego onaj imaginarni trenutak kada smo imali vremena i nismo poznavali iskušenja nostalgije.

Kada počnemo govoriti o domu i domovini, proživljavamo prvi neuspio pokušaj povratka kući. Kako netko prenosi bol gubitka na stranom jeziku? Čemu briga? Može li se ponovno voljeti daleko od doma? Riječ „intiman“ znači „najunutarnjiji“, „koji pripada najdubljoj naravi“, „posve osoban“, „spolan“. Ipak, glagolsko određenje „biti intiman“ znači i „komunicirati“, migom ili drugim neizravnim znakom; natuknuti. Poput znanstvenika iz osamnaestoga stoljeća koji su smatrali da su pjesnici i filozofi možda sposobniji raščlanjivati nostalgiju, i neki su psiholozi s početka dvadesetoga stoljeća, uključujući Freuda, smatrali da umjetnici i pisci imaju bolji uvid u snove i zazor od doma. Čitajući fantastične priče E. T. A. Hoffmana kako bi razumio tajne intimnoga, Freud je ispitivao višestruko značenje riječi domaće (heimlich); od „blisko“, „prijateljsko“ i „intimno“ do „skriveno“ i „alegorijsko“. Riječ heimlich omogućava još i veću ambivalentnost dok se konačno ne podudari sa svojom suprotnošću – „neugodan“ (unheimlich).

Najviše želimo ono čega se najviše bojimo i ono domaće i blisko često nam stiže prerušeno. Otuda gotski imaginarij ukletih kuća i poznate hollywoodske priče o jezovitim predgrađima, sablasna druga strana američkog sna. Na prvi pogled čini se da je strah od bliskoga ono što je neugodno, a da je nostalgija čežnja za tim; ipak za nostalgičara izgubljeni dom i dom u tuđini često djeluju ukleto. Restorativni, obnavljajući nostalgičari ne priznaju neugodne i zastrašujuće vidove onoga što je nekad bilo domaće ugodno. Reflektivni nostalgičari vide svugdje nesavršene zrcalne slike doma i pokušavaju kohabitirati s dvojnicima i duhovima.

Možda se jedini lijek ili privremeno olakšanje za simptome čežnje za domom može naći u umjetničkoj terapiji kakvu su predlagali neki umjetnici i pisci u izbjeglištvu. Nabokov je, između ostalih, prakticirao jedan oblik alternativne medicine, homeopatsko liječenje osjećaja nelagode od doma i tuđine. Za njega je jedini način da se preživi nametnuti egzil bio oponašati ga, stalno improvizirati na temu izbjeglištva, pisati o povratcima kući pod lažnim imenom i s lažnom putovnicom kako to ne bi morao činiti rabeći vlastito ime. Nabokov je, poput mnogih drugih pisaca i običnih ljudi izbjeglica, usavršio umjetnost intimacije, govorenja o najosobnijim i najintimnijim bolima i zadovoljstvima kroz „zagonetno prerušavanje“. Igrati se skrivača s uspomenama i nadama, kao što se to radilo s prijateljima u dalekom i napola zaboravljenom djetinjstvu, čini se jedinim načinom da se govori o prošlosti a da se ne postane stup od soli.

U kasnom dvadesetom stoljeću milijuni ljudi našli su se izmješteni iz svojih mjesta rođenja, živeći u dobrovoljnom ili nedobrovoljnom izgnanstvu. Njihovo intimno iskustvo događa se na stranoj podlozi. Svjesni su tuđinskog okruženja, sviđalo im se ono ili ne. Obični izbjeglice često postanu umjetnici života, prerađujući sebe i svoje druge domove s velikim nadahnućem. Nemogućnost povratka kući i osobna je tragedija i osposobljavajuća snaga. To ne znači da nema nostalgije za domovinom, znači samo da ta vrsta nostalgije sprečava restauraciju prošlosti. Štoviše, useljenici u Sjedinjene Države donose sa sobom različite tradicije socijalne interakcije, često manje individualističke; što se pisaca tiče, oni nose sjećanje na ugnjetavanje, ali i na svoju društvenu važnost koju su imali a koju teško mogu uskladiti s „razvijenijim“ Zapadom. U suvremenoj američkoj popularnoj psihologiji ljude se ohrabruje „da se ne boje bliskosti“. To pretpostavlja da se intimna komunikacija može i treba odvijati jednostavnim jezikom i sastojati se od toga da govorite „ono što mislite“ bez ironije i dvosmislenosti. Useljenici – a i mnogi otuđeni domoroci – ne mogu izbjeći strah od toga.

Da bih bila pravedna prema njihovu iskustvu govorit ću o nečemu što može izgledati paradoksalno – „iseljeničkoj intimnosti“ koja nije suprotnost neukorijenjenosti i defamilijarizaciji nego je one konstituiraju. Dijasporskoj intimnosti može se prići samo putem neizravnosti i intimacije, pričama i tajnama. O njoj se govori na stranom jeziku koji otkriva neadekvatnost prijevoda. Iseljenička intimnost ne obećava neposredovanu emocionalnu fuziju nego samo nesigurnu naklonost – ne manje duboku, ali svjesnu svoje prolaznosti. Za razliku od utopijske predodžbe o intimnosti kao o transparentnosti, autentičnosti i potpunom pripadanju, dijasporska intimnost je po definiciji distopična; ukorijenjena je u dvojbenosti jednog doma, u zajedničkoj čežnji bez pripadnosti. Ona uspijeva na nadi da postoje mogućnosti za ljudsko razumijevanje i preživljavanje, nepredvidive prilike za susrete, ali ta nada nije utopijska.

Dijasporsku intimnost proganjaju slike doma i domovine, no ona otkriva i neke od potajnih zadovoljstava egzila. U zapadnjačkoj tradiciji otkriće intimnosti povezano je s rođenjem individualizma. Suprotno od naše intuicije, intimnost nije povezana sa životom u tradicionalnoj zajednici nego s otkrićem privatnosti i osame u kasnoj srednjovjekovnoj i renesansnoj kulturi. Privatnost se više ne doživljava kao „uskrata“ javnosti, niti u vjerskom značenju (kako sugerira romansko porijeklo riječi); ona je postala vrijednost sama po sebi. Privatnost poprima posebno kulturno značenje u Nizozemskoj sedamnaestoga i Engleskoj osamnaestoga stoljeća gdje se pojavila netranscendentna zamisao doma upravo u vrijeme prvih dijagnoza nostalgije.

Mapa intimnosti širi se tijekom stoljeća, od nesigurnih srednjovjekovnih utočišta – kutak uz prozor ili u hodniku, odvojeno mjesto u dnu vrta, šumski proplanak – do napadnih buržoaskih interijera devetnaestoga stoljeća s nebrojenim malim kabinetima i komodama, pa do pokretnih mjesta na kraju dvadesetoga stoljeća: stražnjih sjedala automobila, odjeljaka u vlaku, barova u zračnim lukama i elektroničkih stranica. Možda se čini da je intimnost na rubu društvenoga; lokalna je i posebna, socijalno ekskluzivna i beskorisna. No, svaka romanca s intimnošću onečišćena je specifičnom kulturom i društvom. Intimnost nije isključivo privatna stvar; država je može zaštititi, ograničiti ili manipulirati njome; intimnost može biti uobličena umjetnošću, uljepšana uspomenama ili otuđena kritikom.

Dvadeseto stoljeće prigrlilo je intimnost kao ideal, ali ju je također prokazalo kao duboko dvojbenu. Hannah Arendt kritizira intimnost kao povlačenje iz ovozemaljskosti. Tu ne igra ulogu radi li se o kultu intimnosti srednje klase ili o posebnoj intimnosti koju njeguje skupina izopćenika, o nekoj vrsti bratstva koje omogućava da se preživi u neprijateljskom okruženju. Intimnost je, kako je vidi Arendtova, sužavanje iskustva, nešto što nas veže za nacionalnu ili etničku zajednicu (čak i ako se radi o zajednici izopćenika), za dom i domovinu, a ne za svijet. Slično, i Richard Sennett tvrdi da se u suvremenoj Americi kult intimnosti pretvorio u neku vrstu zavodljive tiranije koja je obećavala toplinu, autentično otkrovenje i bezgraničnu bliskost, a ustvari je nanijela štetu javnoj sferi i društvenosti.

Sennettova kritika uperena je protiv komercijalizirane verzije protestantskog kulta potpune vjerodostojnosti s kraja dvadesetoga stoljeća koja može svakodnevni život učiniti neumjetničkim i bez humora i lišiti ga svjetovnosti i općenarodne važnosti. Ona je također povezana s američkim snom i kultom „obiteljskog doma“. U ovom slučaju intimnost nije više povlačenje od dominantne kulturne ideologije nego upravo njezino ispunjavanje. Ta ideologija intimnosti – ne toliko kao stvarno iskustvo nego kao obećanje pa čak i ovlaštenje – prožima sve sfere američkog života, od promidžbe preparata za ugodno svjež dah koji promoviraju obiteljske vrijednosti pa do neformalnih interesnih skupina i manjinskih zajednica.

Intimnost dijaspore ne obećava utješno otkriće identiteta putem podijeljene nostalgije za izgubljenim domom i domovinom; u ovom slučaju, točno je suprotno. Iseljenička bliskost može se smatrati međusobnom privlačnošću dvoje imigranata iz različitih dijelova svijeta ili osjećajem nesigurne ugodnosti doma u tuđini. Tek što netko nauči živjeti s otuđenjem i pomiri se s jezovitošću okolnog svijeta i neobičnošću ljudskog dodira, stiže iznenađenje, bljesak intimnog prepoznavanja, nada koja se ušulja kroz stražnja vrata usred uobičajene otuđenosti svakodnevnog života u tuđini.

Iskustvo života u modernoj metropoli, istodobno otuđujuće i stimulirajuće, mnogo je pridonijelo razvitku iseljeničke intimnosti. Uostalom, prvi useljenici bili su domaći ljudi, obično sa sela koji su došli živjeti u grad. Ta gradska „ljubav na posljednji pogled“ koju su otkrili Benjamin i Baudelaire, a koja uzrokuje spolni drhtaj s istodobnim šokom prepoznavanja i gubitka, više je od melankolične žudnje; ona se otkriva kao čudo mogućnosti. „Ljubav na posljednji pogled“ pogodi urbanog stranca kad on ili ona shvati da je na pozornici, glumac i gledatelj u isti mah. Ono što se „domorocima“ može učiniti estetizacijom društvenog života, pogađa imigranta kao precizna slika stanja izbjeglištva. Naravno, to se događa kad su početne patnje prošle i kad izbjeglica može sebi priuštiti luksuz da razmišlja u dokolici.

Useljenici uvijek sebe doživljavaju na pozornici, njihovi životi slični su nekoj osrednjoj fikciji s povremenim romantičnim izljevima i sivom svakodnevicom. Ponekad vide sebe kao junake romana, ali takva ih ironična samorealizacija ne lišava patnje prilikom svakog novelističkog sraza njihovih vlastitih života. Što se tiče iskustva šoka o kojem je Benjamin govorio, ono je postalo opće mjesto. Mnogo je neobičnija spoznaja neke vrste nježnosti koja može biti potresnija od seksualne fantazije. Ljubav na posljednji pogled grč je gubitka nakon otkrića; kod nježnosti egzilanata radi se o otkriću mogućnosti nakon gubitka. Samo kad se gubitak uzme za gotovu stvar, može nas iznenaditi to što nije sve izgubljeno. Nježnost nije u tome da se kaže sve što netko doista misli, postajući sve bliskiji; ona nije posebno ciljana, a isključuje potpuno posjedovanje i sjedinjenje. Riječima Rolanda Barthesa: „Nježnost nije ništa doli beskrajna, nezasitna metonimija“ ili „čudesna kristalizacija nazočnosti“. U nježnosti su potreba i želja združene. Nježnost je uvijek poligamna, beziznimno. „Gdje ste puni blagosti, rabite svoj plural“. Oko uzajamnog oduševljenja prognanika postoji ozračje lakoće. Kako ističe Italo Calvino, „lakoća ne znači biti udaljen od stvarnosti nego pročistiti je od njezine težine, gledati je neizravno ali zato ne manje duboko.“

Iseljenička intimnost je okašnjela ali nikad konačna; stvari i mjesta izgubljeni su u prošlosti i čovjek zna da mogu biti ponovno izgubljeni. Iluzija potpune pripadnosti razbijena je. Ipak, otkriva se da postoji još mnogo zajedničkoga. Strano okruženje, sjećanje na prošle gubitke i spoznaja prolaznosti ne zamućuju šok intimnosti nego povećavaju užitak i intenzitet iznenađenja.

U dobu globalizma, koji se često percipira kao dominacija slobodnog tržišta i popularne kulture na američki način, dolazi do ponovnog rađanja nacionalizma i novog naglaska na „kulturnu intimnost“. Kulturna intimnost nov je pojam; definira se kao društvena poetika koja karakterizira egzistenciju u maloj zemlji i koja prebacuje na nacionalnu zajednicu ono što je povijesno bilo područje privatne osobe i obiteljskih odnosa. Kulturna intimnost određuje samu sebe kao suprotnost globalnoj kulturi, ne „svjetskosti“ ili javnoj sferi. Ponekad sami useljenici, osobito oni koji u razvijene zemlje nisu došli zbog političkih nego zbog ekonomskih razloga i nisu bili subjekti progona, rekonstituiraju mini nacionalnu državu na stranom tlu, ne videći pritom iseljeničku dimenziju koja hrani njihovu usko definiranu kulturnu intimnost.

Izravno povezivati dom i domovinu i projicirati osobnu čežnju na historijsku i kolektivnu povijest može biti problematično. Benedict Anderson uspoređuje nacionalno rekreiranje prošlosti s individualnom biografijom. I jedno i drugo smatraju se prikazima identiteta i osobnosti koji iskaču iz zaborava, otuđenja i sjećanja na dom. Povratak kući – povratak zamišljenoj zajednici – način je popločavanja jaza otuđenja, preobraćajući intimnu čežnju u pripadanje. U lirskom odlomku kritičar navodi razvojnu metaforu – adolescenta koji želi zaboraviti djetinjstvo i odrasloga koji želi ponovno izmisliti djetinjstvo promatrajući staru sliku djeteta koje mu vjerojatno sliči. Ne mogu svi biografski prikazi pobliže odrediti zamišljenu domovinu, samo oni čisti, ukorijenjeni u lokalno tlo, a koji počinju „situacijom roditelja i praroditelja“ i slijede realistične konvencije devetnaestoga stoljeća. Izvan Andersonova prikaza ostale su priče o unutarnjim i vanjskim egzilima, neprilagođeni i mješanci koji nude digresije i zaobilaznice od mitske biografije nekog naroda. Razvoj njihove svijesti ne počinje kod kuće, nego u trenutku napuštanja doma. Konačno, svaki tinejdžer sanja da napusti dom i često taj prvi bijeg određuje kartu nečijih snova kao i arhitekturu doma.

Ti unutarnji i vanjski prognanici iz zamišljenih zajednica također čeznu za domom ali s manje iluzija, i mogu razviti solidarnost sa strancima kakvi su i sami. Zamišljena zajednica stranaca koji sanjaju? Pa, kakve su utopije, to bi mogla biti jedna manje rizična. Svi imigranti znaju da je egzil mnogo privlačniji kao poetska slika nego kao proživljeno iskustvo. Bolje izgleda na papiru nego u životu. Štoviše, iskustvo nije besprimjerno za one koji su napustili svoju domovinu; ljudi koji su živjeli u vrijeme većih povijesnih preokreta i promjena lako se povezuju s njim. Riječ egzil (od ex-salire) znači iskočiti van. Egzil znači s jedne strane patnju zbog progonstva i, s druge, skok u novi život. I skok stvara jaz, često nepremostiv; otkriva nesrazmjer između onoga što se izgubilo i onoga što se našlo. Samo malobrojni uspijevaju pretvoriti izbjeglištvo u olakšavajuću fikciju.

Kao metafora, egzil je star i otrcan. Predstavlja ljudsko stanje i jezik u najširem mogućem smislu; konačno, prva obitelj Adama i Eve bila je prvi prognanik iz Edenskog vrta. Nakon izgona iz raja i raspada Kule babilonske, množina ljudskih jezika postala je stvarnost. U zapadnoj tradiciji, od antike do našeg doba, egzil je često bio oprimjeren pjesnicima koji su bili izgnani iz svoje zemlje, poput Ovidija i Dantea. U kasnom XIX. i ranom XX. st. „transcendentalno beskućništvo“ i trajno izbjeglištvo smatralo se boljeticom modernog doba.

Glavna značajka egzila dvostruka je svijest, dvostruka izloženost različitim vremenima i mjestima, stalno račvanje. Izbjeglice i dvojezični ljudi uvijek su bili sumnjivi i opisivani su kao ljudi s „dvostrukom sudbinom“, ili polovičnom sudbinom, isto kao preljubnici, izdajnici, trgovci izgubljenim dušama, duhovi. Za pisca, prognanog iz njegove ili njezine domovine, egzil nije nikad bio samo tema ili metafora; obično fizičko iskorjenjivanje i izmještenje u različit kulturni kontekst iskušava zamisli o umjetnosti samoj kao i oblike autorstva. Drugim riječima, iskustvo stvarnog izbjeglištva nudi konačan ispit za piščeve metafore; umjesto o poetici egzila valja govoriti o umjetnosti opstanka.

Bilingvalna i multilingvalna svijest često se opisuju kao složena mentalna geografija koja je skrivena od pogleda i nalazi svoju najbolju manifestaciju u umjetničkim djelima. „Arheolog amater, pokušavajući shvatiti što skrivaju geološke depresije, otkrit će da je to spoj dviju rijeka koje, iako mrtve, obilježavaju krajobraz svojim jedinstvenim združenim tokom“, piše Jacques Hassoun, opisujući na francuskom svoja dva izvorna jezika, hebrejski i........

© Peščanik