“Zatvaranje fabrika uvijek je najskuplja i krajnja opcija”, nedavno je izjavio izvršni direktor Volkswagena, naglašavajući probleme s kojima se suočava vodeći automobilski koncern u Evropi. Volkswagen do naredne decenije neće postići tržišno održivo korištenje kapaciteta u nekoliko svojih pogona, a pritom mora smanjiti evropske proizvodne količine za više od pola miliona vozila godišnje. Razlozi zvuče poznato: američke carine, dramatične promjene na kineskom tržištu, pad cijena, geopolitički sukobi, sve snažnija konkurencija i regulatorni pritisci. Moguće rezanje čak 50.000 radnih mjesta u tvornicama izazvalo je oštro protivljenje zaposlenih u divu iz Wolfsburga. Automobil, taj čudnovati proizvod, nije čelik niti je Volkswagen Nova željezara Zenica. Ipak, dilema koja danas muči evropskog automobilskog giganta neobično podsjeća na onu pred kojom se nalazi FBiH: šta učiniti sa industrijskim kapacitetom koji je izgubio konkurentnost?

Fabrika vs. zbir mašina

Na prvi pogled teza Volkswagenovog menadžera djeluje paradoksalno. Kad fabrika proizvodi gubitke, opravdano je staviti ključ u bravu. Međutim, vrijednost jednog industrijskog kompleksa puno je veća od proste sume tržišnih cijena zemljišta, proizvodnih hala, postrojenja, mašina i opreme. Poslovno sposobna kompanija ima svoje kupce, dobavljače, radnike, proizvodno znanje, logističke kanale, tehnologiju, ugovore i mjesto na tržištu. Uruši li se takva proizvodna cjelina, neminovno se ospe i lavovski dio njene vrijednosti. Mašina je dragocjena dok je u sklopu proizvodne linije, a mnogo manje vrijedi kada se demontira; specifična oprema možda uopće nema drugog kupca pa će, u vrh glave, završiti u starom gvožđu. Pomisli li neko da je zatvaranje fabrike jednako besplatnom prestanku proizvodnje, taj se grdno vara. Riječ je, zapravo, o........

© Oslobođenje