Lokalni izbori: Kriminogeni likovi ne deluju više iz senke
Ono čemu smo svedočili pre i tokom ovih lokalnih izbora nije samo žestoka politička borba, pa čak ni samo borba vlasti za opstanak. Nije reč samo o interesima, strahu od gubitka privilegija ili izbegavanju odgovornosti. Sve to postoji, ali ne objašnjava do kraja prirodu tog nasilja. Ima tu nekog strastvenog i iracionalnog energetskog viška. Nije ovo prvi put, ali svaki put je nasilje u režiji režima sve besramnije i intenzivnije. Eskaliralo je od kada su počeli studentski i građanski protesti posle korupcionaškog zločina sa nadstrešnicom, i sada ne samo da nije nimalo prikriveno, uvijeno u oblande, nego se manifestuje ponosito, samouvereno. Kao da nam poručuje: „Koji smo mi (sebi) carevi!“ i „Ništa nam ne možete!“ Ogoljeno, sirovo, demonstrativno – samo sebi cilj.
Kriminogeni likovi u crnom, koji su nekada pripadali sferi podzemlja, ne deluju više iz senke. Dobili su priliku koju nude samo autokratski i diktatorski režimi. Upala im je kašika u med. Ne skrivaju se, naprotiv. Odaju se egzibicionizmu sile. Treba iskoristiti tu jedinstvenu priliku. Izlaze na svetlo dana, kočopere se i paradiraju pred kamerama, pred građanima, bez napora da prikriju ono što rade. I još važnije, bez straha. Zašto bi se krili, kad su dobili štambilj sa vrha vlasti? Kada im je dat oficijelni status heroja koji su još u onom proširenom Ćacilendu „odbranili državu“? NJihovo nasilje prestaje da bude samo ili prevashodno sredstvo za ostvarenje političkih ciljeva režima i svojih lukrativnih, i postaje prizor samozadovoljavanja.
Psihološki gledano, ovaj fenomen je već dobio svoja tumačenja. Frojd je još davno govorio o destruktivnim nagonima u čoveku, o tendenciji ka razaranju koja nije uvek instrumentalna, već sama sebi svrha. Možda je još precizniji Erih From, koji razlikuje „benignu agresiju“ – onu koja služi opstanku, samozaštiti – od „maligne agresije“, koja postoji sama radi sebe, kao........
