menu_open Columnists
We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close

Sećanje na moj prvi Mundijal

11 0
previous day

Sat otkucava, odbrojavanje ide sve brže, fudbalski navijači spremaju se za najveći praznik – Mundijal.

Svake četiri godine jedna ekipa visoko podigne veliki zlatni pehar svetskog šampiona u fudbalu.

Posle 32 godine, turnir sa vraća na severnoamerički kontinent – a prvi put u istoriji čak 48 ekipa igraće u tri zemlje – Sjedinjenim Američkim Državama, Meksiku i Kanadi.

Do prvog sudijskog zvižduka na legendarnom stadionu ‘Asteka’ u Meksiko Sitiju 11. juna ostalo je sasvim dovoljno vremena za laganu šetnju kroz hodnike fudbalske istorije.

A kroz tu šetnju povešće vas novinari i novinarke redakcije BBC-ja na srpskom.

S obzirom na generacijske razlike, ta šetnja će se protezati kroz više od pet decenija.

Biće i tuge i bola i radosti i ljutne.

Na tom putu glavni junaci, pored ostalih, biće i Italijan Paolo Rosi, Dragan Stojković Piksi, Predrag Mijatović, Brazilci Rivelinjo i Ronaldo i Argentinac Dijego Armando Maradona.

Nemačka 1974: Bezazlene laži i večna ljubav

Piše: Aleksandra Nikšić

Uvek kažem da je prvi Mundijal koji pamtim Svetsko prvenstvo 1974. u Nemačkoj, ali to baš i nije istina.

Moje sećanje je, međutim, jasno kao dan: prva velika porodična svađa i pretnje razvodom jer je moj otac spiskao celu platu i ušteđevinu za letovanje da bi kupio nešto što se tada zvalo televizor u boji.

Ogromna kutija iz koje je izvukao čudovište od 30 kila kasnije mi je služila kao skrovište, ali je veliko zeleno staklo bilo čuvano kao relikvija – postavljeno preko ekrana na kojem je slika bila crno-bela i odjednom, čudo!

Trava je bila zelena, a svetlost se nekako prelamala i u druge boje.

Nisam samo ja blenula otvorenih usta; okupio se čitav komšiluk i poneki rođak pride i svi su bez daha gledali u taj ekran sa druge planete.

Kada je Rivelinjo pogodio prečku jugoslovenskog gola, uzviknula sam veselo njegovo prezime – jer je meni, uskoro osmogodišnjakinji, zvučalo baš zanimljivo, a otac mi je, prvi i poslednji put u životu, uputio onaj pogled koji bi me u crtanom filmu odbacio na Mars, a možda i dalje.

Sećam se i opšteg radovanja posle utakmice sa Zairom, najbučnijeg posle Džajićevog gola – ipak je ovo domaćinstvo bilo crveno-belo.

Sećam se i psovki koje nisam smela da čujem, ali je čak i majka popustila.

Zapamtila sam još jedno ime – ne Krojfovo, koga su svi gledaoci u našoj kući i voleli i mrzeli istovremeno – nego Robija Resenbrinka, koji će mi ubrzo postati jedan od omiljenih fudbalera.

Fudbala se baš i ne sećam, moram da priznam, ali je ova bezazlena laž o Mundijalu 1974. kao prvom koji pamtim, ipak opravdana.

Jer, od tog juna pre pola veka, fudbal je ušao u moj krvotok, koliko god to neobično bilo za devojčicu u ono vreme.

Brazil je ostao moja omiljena reprezentacija, neuobičajeni fudbaleri uvek najdraži, a penale i danas gledam kroz prste.

Španija 1982: Sudija Sorensen i bruka u Hihonu

Kroz maglu se sećam Svetskog prvenstva 1978. u Argentini, legendarno finale domaće reprezentacije i sjajnih Holanđana, hiljade papirića oko gola i dugokosog Marija Kempesa.

Imao sam tada samo pet godina, ali to Svetsko prvenstvo pamtim i po prvom albumu koji smo popunili brat i ja – i danas ga imamo.

Zato se jasno sećam narednog Svetskog prvenstva u Španiji i ‘Narandžita’, simpatične maskote šampionata u obliku pomorandže.

Pamtim ga po mađarskom ‘masakru’ nad El Salvadorom 10:1, neočekivanom ispadanju Jugoslavije već posle grupne faze, očajnom suđenju, pogibeljnim startovima Italijana Klaudija Đentilea nad zvezdom u usponu Dijegom Maradonom (Đentile se nije ponašao u skladu sa korenom prezimena – nimalo nije bio nežan).

Sećam se i naslovne strane čuvenog sportskog lista ‘Tempo’ kada su žrebom određene grupe na Svetskom prvenstvu: ‘Grupa za pet!’, a u podnaslovu: ‘Miljanića prati sreća’.

Reprezentacija tadašnje Jugoslavije, sa klupe predvođena Miljanom Miljanićem, otišla je u Španiju sa relativno jakim timom, sastavljenim od tadašnjih vedeta domaćeg fudbala, poput Safeta Sušića, braće Zorana i Zlatka Vujovića, Vladimira Petrovića-Pižona, Velimira Zajeca, Ivice Šurjaka…

Miljanića nikad nisam podnosio – ne samo zato što je poveo samo dvojicu fudbalera Partizana.

Posebno me je nerviralo (i mog dedu i ćaleta) kako je onim njegovim promuklim glasom i mrmljanjem govorio o fudbalskim taktikama (kao da se u njih razume!),........

© Danas